Vinko Pavić
Ponekad siđem u njene oči
Pune prezira i bez trajnog dodira,
I onda tiho koračam po svojim ranama
Samo da ne čuje prosjačku molitvu.
A ona često silazi u moje prazne oči
Ko zahuktali vjetrovi i svoj hod zaustavlja
Pod sanjivim lanternama
Tek da između očaja i žudnje
Prevari zaljubljivo vrijeme.
Ali je moje srce puno poezije
Za izgubljeno ime u zaspalom djetetu
Kako i dolikuje neuzvraćenim ljubavima
Što s ganućem promiču kroz nesretne završetke
Onih koji se nikada nisu prepoznali.
Jesam!
Jesi li ti ona Rosa?
Vinko Paviću, jesi li ti onaj Vinkica koji je recitirao pjesme?