piše: Filip Ćorlukić .…Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Vojska se već povukla i iz Doboja, pa je 09. 04. 45. u Derventi bilo puno vojnika. Najvećim dijelom ustaša. Došao je i zet Jozo sa svojom satnijom, a s njime je bila i moja sestra Marija.
Na putu u grad u jarku pored ceste ugledao sam pištolj. Uzeo sam ga u ruku i pogledao, a budući mi je bio potpuno nepoznat, uspravljao sam ga da pogledam u cijev. Pri tome sam nesvjesno držao prst na okidaču i stezao ga, pa kad sam već ugledao otvor cijevi pištolj je opalio tako da mi je tane prošlo odmah iznad čela. Pestrašio sam se pa sam ga naglo odbacio u jarak i ubrzano krenuo prema gradu. Tu neopreznost koja me je mogla koštati života dobro sam upamtio.
U povlačenju pred partizanima do Dervente je stiglo je vrlo mnogo civila, čak i iz Hercegovine. Bilo i nekoliko naših poznanika iz Tuzle, među njima je dimnjačar «Čađo» sa suprugom, kao i tatin prijatelj Girardi sa suprugom i dvoje male djece.
Do Dervente je stigao i veći odred crnogorskih četnika. Nijemci su tražili i od ustaškog zapovjedništva dobili suglasnost da ti četnici na putu prema Savi zaobiđu Derventu. U gradu sam vidio dva crnogorska četnička časnika, u svjetloplavim odorama i kožnim kaputima, kakve su od njemačke vojske dobili i mnogi hrvatski vojnici i časnici. Te su odore bile namjenjene finskoj vojci, a kad su Finsku Sovjeti odvojili, Nijemci su ih dali hrvatskoj vojci. Dobili su ih uglavnom ustaše, jer onih žuti-smeđih odora više nije bilo.
Sutradan, 10. travnja u kino dvorani je povodom četvrte obljetnice proglašenja NDH održana akademija. Dvorana je bila puna. Ne sjećam se svih govora i recitacija, ali mi je duboko u sjećanju ostala pjesma «Oh, divna li Dalmacijo», koju jr pjevao neki neimenovani ustaški bojnik. Nije se pokazivao na pozornici, ali je u njegovoj pjesmi bilo toliko čežnje i duboke tuge, da su mnogi u dvorani plakali. Ne znam da li me se ikada u životu tako dojmila neka pjesma. Poslije podne je motociklom došao zet Jozo da se oprosti s nama. Na slici, uz motocikl lijevo od Joze je u kožnoj odjeći moj daljnji rođak Jure Grubišić.
Sutradan smo ranom zorom krenuli iz Dervente. Željeznica nije radila, a budući su se već vodile borbe za Bosanski Brod, krenuli smo pješice put dvanaestak kilometara udaljenog Dubočca. Stvari smo vukli na nekakvim malim kolicima s četiri drvena točka. Mama je odozgor stavila čak i perinu. Prije nas su tim putem prošli četnici, što je bilo vidljivo po uz put razbacanom perju zaklane peradi kao i ponekom janjećom kožicim. Nikad ranije nisam vidio da neka vojska ostavlja takve tragove.
Kad smo stigli do rijeke Save, uz obalu je već bilo mnoštvo svijeta, koji je čekao da se kompom preveze preko rijeke na slavonsku stranu. Sve su to bili civili. U kompu je moglo stati pedesetak osoba, a kasnije su se pridružila i dva čamca. Kad smo se smjestili na obali i razgledali okolinu vidjeli smo da stotinjak metara nizvodno dva veća čamca prevoze četnike, dok su nizvodno njemački vojnici pomoću dva jedina pontonska čamca prebacivali motorizaciju. Preko rijeke je bilo zategnuto debelo uže koje je pridržavalo da pontoni ne otplove niz rijeku. Postavili bi jedan pontonski čamac uz obalu i na njega dovezli kamion. Zatim su pomoću dva motorna čamca drugi pontonski čamac dovezli ispred prvog, pa taj kamion prevezli na njega; i sve tako dok nisu dovezli kamion na drugu obalu. Zatim su se vratili po drugi kamion.
Oko podne nas je nadletjela eskadrila engleskih Spitfaera. Malo su kružili iznad nas, a zatim se udaljili mašući krilima na pozdarav. To nas je itekako ohrabrilo. Naime, već se tada govorkalo da će se negdje ispred Zagreba formirati snažna linja obrane, pa kad se većina njemačke vojske povuče, da ćemo se priključiti engleskoj vojsci, koja će se ubrzo okrenuti protiv Rusa. To se smatralo sigurnim.
Poslije podne su nam se pridružila tri brata Rakoš. Ne sjećam se da su im i rodirelji bili tu. Najstariji Drago je bio đak osmog razreda gimnazije, mlađi (ne sjećam mu se imena) je bio sa mnom u razredu, a najmlađi je bio oko dvije godine mlađi. Drago je bio vrlo spretan. Imao je aluminijsku vojničku porciju, zahvatio vode iz Save, pa je stavio na vatru koju smo u međuvremenu podpalili. Kad je voda dobro prokuhala, usuo je nekakvog čaja kojeg nosio u ruksaku.
U međuvremenu se iz smijera Broda začula snažna eksplozija. Most je bio miniran, a srušen je kad je sva vojsaka preko njega prešla s bosanske na slavonsku stranu Save.