ODLUKA

piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

Boravak u gradu

U tvornici sam radio od sedam do dva poslije podne, a poslije ručka sam lutao po gradu i okolici. Ljudi su me rado zaustavljali i razgovarali sa mnom.

U nedjelju sam otišao u Vranje. U Vladičinom Hanu sam večerao u nekakvoj birtiji koja je uvijek bila puna, a svirao je i nekakav romski orkestar. U vrijeme večere nikada nisam bio sam za stolom, jer je uvijek netko dolazio željan razgovora.

Jednom mi je prišao jedan tvornički ranik s vrlo čudnim pitanjem: “Druže inžinjeru, mogu li vam se malo prisramotiti?”.

Na takvo pitanje sam se osjećao prilično nelagodno, pa sam samo upitao o čemu se radi, a on me je upitao hoću li mu posuditi hiljadu dinara. Tek tad sam shvatio što mu znači ono “prisramotiti”, pa sam s olakšanjem izvadio tisuću dinara i dao mu. Bez da mi je rekao hvala, ni kad će mi vratiti, povjerljivo je sjeo za stol i upitao da li ja i u Zagrebu primam plaću. Kad sam rekao da primam, on je bez zastoja upitalo da li mi ovdje plaćaju i dnevnice, a kad sam mu rekao da primam, on se još više nagnuo prema meni i s raširenim rukama počeo govoriti:

“Druže inžinjeru ja primam samo jednu malu radničku platu, imam i familiju, a svaki mesec zakoljem janjca i pozovem društvo. Šta vi bre u Zagrebu radite s tolikim ovcama?!”– na što sam se počeo grohotom smijati i uz začuđene poglede ostalih izašao iz birtije.

Instrumentarci

Tijekom petnaestak dana momci su vrijedno učili, a poslovođa mi još nije bio vratio novac, pa sam prije odlaska pitao momke znadu li što je s njime, a kad su rekli da ne znaju, rekao sam im da mi nije vratio novac koji sam mu posudio, te zamolio jednog od njih do ode do njegova stana i da mi donese taj novac. Otišao je i uskoro se vratio i rekao da ga nema.

“Niste znali da se njemu ne sme posuđivati, jer on ne voli vraćati. Znade da sutra putujete, pa je pobegao od kuće na ne mora vratiti pare” – nastavio je s vidljivom nelagodom na licu, a i ostali su bili vrlo ozbiljni. Malo sam razmislio, pa da bih malo popravio atmosferu ispričao sam im ono kako sam onom radniku posudio tisuću dinara, na što su se počeli grohotom smijati. Zatim sam rekao da nisam baš sigurno očekivao da će mi on taj novac vratiti, u sebi sam mu ga poklonio, ali poslovođi neću. Neću se obraćati direktoru jer ne želim da se mora sramiti zbog radnika ove tvornice. Novac poklanjam vama u znak uspješne suradnje, da se u moje ime dobro zabavite uz janjca na ražnju, a kako ćete dobiti taj novac od njega – to prepuštam vama. Pište mi kako je bilo.

Desetak dana kasnije dobio sam pismo u kojemu mi zahvaljuju i pišu da u se dobro zabavili, da su mi uz piće nazdravljali dižući čaše u smjeru Zagreba.

Ovaj boravak u Vladičinu Hanu sam radi prikaza opće atmosfere prikazao nešto opširnije. Tako je, na primjer, mene posebno iznenadila nacionalna netrpeljivost, zapravo snažna mržnja prema Bugarima. Dok je u Jugoslaviji nacionalna netrpeljivost bila najstrože zabranjena, ako bi stanovnik Vladičina Hana želio nekoga snažno uvrijediti;; rekao bi mu: “Bugarine jedan”, što se tamo zapravo na neki način nije smatralo nacionalnom netrpeljivošću, nego samo snažnom uvredom.

Ponude zaposlenja

U Zagrebu sam s mnogima razgovarao o poslu, premda nakon prethodnog posla u koji sam bio uložio sve sposobnosti i stvorio viziju budućnosti, zapravo nisam bio siguran kakav to posao zapravo tražim. Zagrebačka je rafinerija nafte tražila tehničkog direktora, no taj me položaj nije zanimao kao takav, premda bi posao mogao biti zanimljiv. Međutim, oni su još uvijek bili zapetljani oko ispravnog poimanja samoupravnog sustava. Upravo je tih dana tehnička služba željela zamijeniti nekakve pumpe, ali su se radnici pobunili. Ne daju! Umiješao se i Mika Špiljak, ta čudna i figura političkog vrha SRH. U novinama i na radiju je jasno rekao da “tehnomenadžeri” ne mogu odlučivati nego je to pravo organa radničkog samoupravljanja. U Razgovorima su mi obećavali mnogo više nego što sam imao u ZTP.

Bilo im je neugodno kad sam spomenuo sukob u koji se umiješao i Špiljak i pitao mogu li oni meni osigurati neovisnost  u stručnom radu. Nismo se mogli dogovoriti, pa sam otišao, a bilo je žao i njima i meni.

U okviru proljetnog velesajma na štandu na kojemu je zemunski Teleotik izlagao svoju instrumentaciju, zatekao sam inženjera Didića, bivšeg šefa energane u vojnoj industriji Slobodan Princip Seljo u Vitezu, kojega nisam vidio od kada sam onako nabrzinu napustio tu tvornicu. Vidljivo se obradovao kad me je ugledao. Rekao mi je da je štošta  čuo i čitao u novinama, pa me je upitao što se to sa mnom događa. Kad sam mu ukratko ispričao, rekao mi je da Teleoptik traži šefa razvoja instrumentacije, pa me pozvao da preuzmem taj posao. Stan  je osiguran, a plaća veća nego što sam je imao. Kad sam mu spomenuo da je taj posao velikim dijelom u okvirima vojne industrije, a da sam iz Viteza dogovorno sa šefom KOS-a otišao jer mi je otac bio osuđen na smrt, nasmijao se i rekao da su se okolnosti promijenile, te da je i njima onda bilo žao što su me pustili da odem.

Rekao sam mu da mi je to do sada najbolja ponuda, ali da imam još neke obveze, pa ću mu javiti kada donesem odluku. Odgovorio mi je da će on sve prirediti, i da mu javim kad se konačno odlučim. Dao mi je privatni i službeni broj telefona, pa smo se prijateljski rastali. Obilazeći dalje sajamsku izložbu došao sam do štanda sarajevskog Energoinvesta i tu ugledao moga starog prijatelja, direktora odjela instrumentacije Cvetovića – Cveju. Kad sam mu ispričao što se događa, rekao mi je da je to kazna što sam ga prevario prije šest godina, pa umjesto u Sarajevo otišao u Zagreb, ali da sada moram doći u Sarajevo. I njemu sam rekao da ću mu se uskoro javiti.

Umjesto lepeze nejasnih puteva kojima sam se mogao uputiti, kakva je bila preda mnom kad sam izašao iz Tvornice papira, sada sam imao samo dva: Sarajevo i Zemun. Za jedan sam se morao odlučiti, pa sam ih kao i prije odlaska iz Maglaja počeo uspoređivati. No, kad sam par dana kasnije od fakulteta dobio pismo u kojemu mi javljaju da je usvojen zakon prema kojemu će se za doktoriranje prije morati magistrirati i odredili mi rok do kojega moram braniti doktorsku disertaciju, pojavila se nova smetnja za odluku kamo ću. U gužvi u kojoj sam se nalazio preko godinu dana na disertaciju sam bio potpuno zaboravio. Imam puno toga učinjenog, ali to u zadanom roku i u datim uvjetima ne mogu dovršiti.

Odluka

Brzo sam došao na ideju kako zaobići problem. Zaposlit ću se na fakultetu, doktorirati, a budući da me ne zanima sveučilišna karijera dati ću otkaz i zaposliti se tamo gdje tada odlučim.

Međutim, kao da me netko drugi vodi i otvara nove puteve, dva dana kasnije iz Instituta za naftu me nazvao prijatelj Josip Lončarić i rekao da njihov direktor Anđelko Bubanj želi razgovarati sa mnom. Budući da sam u pogledu posla već bio odlučio, pretpostavljajući da me zbog toga zove bio sam malo ljut, ali sam bio i znatiželjan pa sam otišao.

Nezaobilazna ponuda

Bubanj je bio vrlo ljubazan. Rekao mi je da je pratio što se sa mnom događa, pa mi nudi šansu da se oslobodim od sve te zbrke, a smiješeći se dodao i: “radničke samouprave” i nudi mi zanimljiv posao najmanje godinu dana u Etiopiji. Tamo Rusi grade rafineriju nafte, Institut je dobio posao nadzora, a budući da u Institutu nemaju iskusnog čovjeka koji bi mogao obavljati stručni nadzor montaže instrumentacije i automatike, Joža mu je predložio mene. Posao će trajati najmanje godinu dana, pa: “Možete li to prihvatiti i jeste li zainteresiran” – upitao me je.

To što sam čuo iznenadilo me do granice šoka, nešto o čemu nisam ni sanjao, pa sam počeo grozničavo razmišljati. Ništa o čemu sam razmišljao u minulih nekoliko mjeseci ne uklapa se u ovo. Brzo sam shvatio da osim doktorata sve moje kombinacije mogu čekati. A što će mi doktorat, koji je nužan samo za rad u nekom institutu i na sveučilištu – a toga sam se davno odrekao. Inače je koristan samo kao opća pismena opća “potvrda da je netko pametan”, odnosno kao nekakva titula – a to meni ne treba.

To moje razmišljanje je trajalo najviše pola minute, a zatim sam podigao ruku prema Bubnju i naglašeno glasno izjavio: “Pristajem!”

Konačna odluka

“A kad možete krenuti?” – upitao me je iznenađeno.

“Odmah!” – odgovorio sam odlučno.

“E, ne može baš odmah. Trebat će nam petnaestak dana da sredimo sve potrebne papire, a i vi ćete morati primiti čitav koktel različitih vakcina, pa ćete malo biti i bolestan. Odmah ću javiti pravnoj službi da za vas pripremi Ugovor o djelu, tako da ste i financijski pokriven  za narednih petnaest dana.”

Rasporedili su me u Inženjering, kojemu je na čelu bio inženjer Sekardi. Lijepo smo se pozdravili, a kad sam već bio kod vrata, rekao je da me još nešto želi upitati. Primao je mnogu ljudi na posao, a većina ih je odmah na početku razgovora  pitala kolika će biti plaća, pa ga zanima zašto ja to uopće nisam pitao. Odgovorio sam mu da mene prije svega zanima atraktivnost posla, a u ovom slučaju je to i rad u Dalekoj Etiopiji. Rekao sam mu da tamo već ima šest ljude različitih struka, da svi oni imaju plaće i ne znam jesu li jednake. Obzirom na izrazito deficitaran broj stručnjaka koji se bave ovim poslom, vjerujem da moja plaća neće biti manja.

“Hajde da i to jednom čujem” – odgovorio je još jednom me pozdravljajući.

Etiopija.                                                                                                            

Supruga je bila zaprepaštena kad sam joj rekao što sam odlučio. Obzirom da nikada nisam radio u naftnoj industriji, pitala me je da li to uopće znam raditi. Rekao sam joj da sigurno znadem što mogu, a što ne mogu, a da je proces u rafinerijama nafte zapravo mnogo jedostavniji od onoga u industriji celuloze i papira. Nisam je baš uvjerio, a malo se udobrovoljila kad sam joj rekao da ću ako tamo ima uvjeta kasnije pozvati i nju s djecom.

Putovanje

Konačno je sve sređeno, pa sam zrakoplovom iz Zagreba otputovao u Beograd, a od tuda u Atenu, gdje sam nakon par sati imao let za Kairo.

Jedino čega se sjećam na aerodromu u Ateni, je jedan mladi bračni par sa malim djetetom. Makedonci, putuju u Australiju, a budući da osim makedonskog ne znaju ni jedan drugi jezik na prsima su imali bijeli karton s krupnim crnim slovima napisan odredišni aerodrom u Australiji. I ono malo nesigurnosti koju sam imao, tada je potpuno nestalo. Neću zalutati, jer stjuardese se brinu za sve.

U Kairu sam trebao prenoćiti u hotelu, ali su mi nisu uspjeli osigurati rezervaciju, pa sam spavao na sjedištu u tranzitu, odakle sam trebao krenuti u dva poslije pola noći. Povremeno sam se budio pogledavajući na svoj sat, ali sam ga zaboravio pomaknuti sat unaprijed pa me je probudio jedan crnac u odori aerodromskog službenika i tražio kartu, a kad sam mu je dao pitao je gdje mi je kofer, zgrabio ga jednom rukom, a drugom me gurao prema izlazu i ugurao u sjedište na nekakvom traktoru, pa krenuo prema udaljenom ogromnom zrakoplovu Boeing 707. Na vratima je čekao kapetan i smiješeći se uzeo moj kofer, a mene predao stjuardu koji me je odveo do moga sjedišta koje se nalazilo uz prozor s lijeve strane. Najveći putnički zrakoplov tada je u Jugoslaviji bio Karavela, koji je primao 55 putnika, dok je Etiopija tada imala četiri Boeinga 720 B, koji su mogli primiti 156 putnika, a kapetani su bili Amerikanci. Zbog mene je taj ogromni zrakoplov kasnio dvadeset minuta, a ne znam da li se igdje drugdje čeka tražeći zaspalog putnika.

Bilo je dosta putnika, ali su mjesta pored mene bila prazna, pa sam u početku malo drijemao, a onda gledao filmove na velikom ekranu ispred nas, na kojemu su se povremeno prikazivale i slike zvjezdanog neba iznad nas. Kasnije sam to nebo promatrao kroz prozor. Toliko sjajnih zvijezda nikad nisam vidio. Pred zoru se na istoku (s moje lijeve strane) duž horizonta odjednom pojavila blještava purpurna crta, koja se širila prema gore, oblikujući sve viši pojas blještavih boja. Iznad gornje crte tog pojasa nebo je i dalje bilo crno i puno zvijezda. Nikada nešto ljepše nisam vidio i žalio sam što mi je fotoaparat u koferu, pa to ne mogu snimiti. Dok sam kao opčinjen gledao tu ljepotu, odjednom se na horizontu počelo pojavljivati sunce i sve je to nestalo.

Spustili smo se u Asmari, a zatim nastavili let prema Adis Abebi, koja je iz zrakoplova izgledala vrlo lijepo. Konačno sam stupio na tlo za mene gotovo mitske zemlje, čiji car Haile Selasije tvrdi da je izravni potomak izraelskog kralja Salamona i još uvijek mitske kraljice od Sabe. Razmišljajući tako stigao sam do carine, a kad sam mladom etiopskom cariniku pružio putovnicu, i prije nego što ju je otvorio, iznenadio me je kad me  na izvrsnom hrvatskom jeziku pozdravio i upitao što je radim u Etiopiji.

Ukratko sam mu objasnio i onda ga upitao kako to da tako izvrsno govori hrvatski, odgovorio mi je da je četiri godine studirao u Zagrebu.

Dočekao me je ing. Bačev

Na izlazu me je dočekao inženjer Trajko Bačev, jedan od nadzornih organa u rafineriji. On je u Adis Abebi boravio radi popravka zubi, pa su mu iz Zagreba javili da me sačeka. S njim je bio i jedan mladić iz INGRA-ina predstavništva, pa nas je on Fiatom 850 koji sam tada prvi puta vidio, odvezao u Hotel. Tom sam mladiću zaboravio ime, pa ću ga ovdje zvati Zvonimir. Rekao mi je da je u hotelu sve plaćeno, on će sutra doći i odvesti Trajka na aerodrom, a mene u Ured za imigraciju u cilju sređivanja dokumentacije oko moga boravka u Etiopiji. To sređivanje će trajati oko tjedan dana, a on će dolaziti i pokazati mi što više od tog zanimljivog grada.

Jugo ambasada

Kad smo predali dokumente i ispunili različite formulare, odvezli smo se u našu ambasadu, koja se nalazila u lijepoj velikoj usamljenoj zgradi na velikoj površina blage, travnate padine brijega i bilo je jedna od najljepših u Adis Abebi. Zgrada je bila prostrana, ali osim ambasadora i čuvara ambasade, bivšeg ličkog partizana,  nisam vidio nikakvih drugih službenika.

Ambasador je bio ponosan što su jugoslavenski stručnjaci u međunarodnom natječaju dobili pravo da u ime carske vlade nadziru izgradnju rafinerije, a posebno mu je drago da za taj odgovoran posao imamo i stručnjaka za najmoderniju tehniku automatizacije.

“Mora da visoko kotirate, kad su naši baš vas odabrali” – rekao je pozorno me promatrajući. Dalje mi je rekao da pozdravim šefa nadzorne grupe druga Majnarića i da ga još jednom upozorim da s Rusima izbjegavamo nepotrebne sukobe.

“Držite se propisa” – rekao mi je kad smo odlazili.

Klima

Sutradan ujutro sam nakon doručka izašao na terasu do koje je vodilo nekoliko stepenica. Uz stepenice sam obično trčao, ali ovdje mi je već kod treće stepenice u plućima nestalo zraka, pa sam zastao i počeo duboko disati. Grad se nalazi na nadmorskoj visini od oko 2.400 metara pa je zrak u velikoj mjeri razrijeđen. Klima je inače izvrsna. Tu vlada vječito proljeće, s temperaturama između 8 zimi i 25 stupnjeva tijekom ljeta. Addis Ababa znači: “Novi Cvijet”.

Razna plemena

Zvonko je svaki dan oko devet sati dolazio po mene i do dvanaest smo obilazili grad. Već prvog dana me je upozorio da sam nipošto ne idem na tržnicu. U Etiopiji živi više plemena, a pripadnici nekih plemena su vrlo okrutni, a u cilju nekih praznovjerja su spremni i na ubojstva stranaca. No car prema takvima nije imao milosti. Par mjeseci ranije su u nekom selu ubili dvoje francuskih istraživača. Ubijenima odsjeku spolne organe, osuše i vješaju volovima na rogove: “protiv uroka!”. Vojska je u selu pobila sve živo – ljude i životinje.

Saobraćajni “prekršaji”

Grad je vrlo lijep, ali život u njemu ima i svojih posebnosti. Na cesti je vrlo malo automobila, a jednom nas je, bez ikakva vidljiva razloga zaustavio policajac. Nisam shvatio zašto optužuje vozača. Samo je izdeklamirao:

“Kazna za ovaj prekršaj je 15 dolara. Ako ne želite sada platiti, morat ćete na sud. Ali ako meni date 5 dolara možete voziti dalje”.

Na moje iznenađenje Zvonko mu je bez riječi dao pet dolara (jedan US dolar vrijedi kao tri etiopska dolara.). Kad sam ga upitao kakav je zapravo učinio prekršaj, i zašto mu je platio, odgovorio mi je da je to uobičajeno. Pet dolara je manje od petnaest, a da je išao na sud platio bi najmanje trideset. Nikakvog izgleda nema da bi uvjerio sud kako nije napravio nikakav prometni prekršaj.

Sudnica

 Zatim mi je ispričao slučaj jedne američke novinarke koja nije željela platiti kaznu koju nije učinila. U Etiopiji su tada bila dva službena jezika: amharski i engleski. Engleski je bi obvezan za sve državne službenike, a budući da je na sudu bio priznat samo amharski, novinarka je morala angažirati prevoditelja. Posla je bilo malo, a i oni koji su imali sreću da nađu nekakav posao sluge, ili nešto slično, primao je samo deset dolara mjesečno. Stoga je prevoditelj rekao novinarki da nikako ne može izbjeći kaznu, pa neka prihvati što joj sud odredi.

Kad je došla na red, sudac je bez ikakva ispitivanja rekao, da budući nije platila kaznu od petnaest dolara policajcu, osuđuje je na kaznu od 30 dolara i upitao je hoće li platiti, na što je ona ljutito rekla da neće platiti za nešto što nije učinila. Zatim je sudac zbog nepoštivanja suda kaznu povisio na 60, pa na 120, pa na 240, a kad je ona ponovno htjela ljutito odbiti prevodilac to više nije mogao izdržati, pa ju je zgrabio i dlanom joj zatvorio usta, a onda se okrenuo sudcu i rekao da ona pristaje. Kad joj oprezno maknuo dlan s usta ona ništa nije progovorila nego je drhteći od bijesa izvadila 240 dolara i stavila na stol. Uredno je dobila potvrdu – na amharskom jeziku.

Budući da je bilo još rano za povratak u hotel, odvezli smo se da pogledamo sudnicu. Očekivao sam nekakvu zgradu, ali to je bilo na otvorenom, visokim zidovima ograđenom prostoru. Uz zadnji zid je bio postavljen široki stol, uz koji su sjedila tri starija muškarca, a ispred stola je stajao okrivljenik i nešto uzbuđeno govorio. Uz lijevi zid je bilo nekoliko uzničkih ćelija, koje su s prednje strane imale vrata od razmaknutih debelih drvenih kolaca, tako smo izvana vidjeli zatvorenike, kako sjede ili leže na zemlji. Nije bilo nikakvih kreveta, ili barem postelja na zemlji. Okolo su kokoši hodale i kljucale po pjeskovitoj zemlji, a kad je jedna skočila na stol, sudac ju je ljutito odgurnuo. Bio je to prizor kakav sam mogao zamisliti, kao iz biblijskih vremena.