POVLAČENJE IZ ZAGREBA I BLEIBURG

tekst i foto: Filip ĆorlukićIz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”  

Na Jelačićevu trgu se svako večer prikazivao filmski žurnal s najnovijim vijestima. Projektor je bio postavljen u zgradi hotela Dubrovnik, a veliko platno na zgradi na suprotnoj strani trga.

Par dana ranije objavljena je vijest da je Hitler mrtav. Gotovo! Što dalje slijedi?!

No, već sutradan su osvanuli plakati da se u cilju očuvanja od razaranja grad neće braniti.

Oni koji ne žele ostati počeli su se pripremati za putovanje prema zapadu. Odlaskom iz zgrade Škole časničkih pripravnika HOS-a to je za mene već počelo.

Na putu prema privremenom domu moje obitelji, pred kazalištem sam vidio ogromnu gomilu novih vojničkih cipela. Budući su moje bile u vrlo lošem stanju, odabrao se jedan par i ponio sa sobom. Na žalost, ubrzo se pokazalo da je to bila velika pogreška.

Što se pak tiče produžetka putovanja, već smo bili odlučili: Otac i ja odlazimo, a majka s Tonćom, Ginom i malom Ljiljom ostaju u Zagrebu.

Budući nam hrvatski novac u Austriji neće trebati, ostavio sam im svu onu gomilu koju sam na rastanku dobo od moga zapovjednika, a trinaestogodišnji Tonćo je vrlo snalažljiv, pa – što im Bog da.

Odjenuo sam vojničke hlače i talijansku platnenu vojničku bluzu s dugmadima na kojima je bilo slovo U. Kad dođem u Austriju mogu skinuti tu dugmad pa ću imati civilnu jaknu. Ponio sam i civilni mantil, jer dolazi ljeto, ali i očev željezničarski kožni kaput s krznom unutra, tako da sam spreman i za zimu. Otac i nije imao drugog odijela osim svoga željezničarskog.

Krenuli smo rano ujutro. Sjećam se da smo na izlasku iz grada prošli pored rovova u kojima je bilo puno žaba, pa sam razmišljao kako će izaći, jer toliko visoko ne mogu skočiti. Nove vojničke cipele su mi uskoro nabile žuljeve, teško sam hodao pa sam razmišljao kako ću to riješiti. Nakon nekog vremena sam pored ceste ugledao šatorsko krilo. Teškom mukom sam ga pocijepao na manje komade, skinuo cipele i tim krpama zamotao noge. Cipele sam vezao za vojnički remen i krenuli smo dalje.

Ne znam koliko dugo smo putovali, niti što se događalo, ali mi je ostalo u sjećanju jutro prije dolaska do mosta pred Celjem. Pored nas je prošla njemačka motorizirana kolona, pa smo otac i ja skoro sami ostali na cesti.

Međutim, ulazak u Celje neću nikada zaboraviti. Sami smo praznom cestom ulazili u grad, kad smo došli na trg, zaprepastilo nas je ono što smo ugledali. Osim prolazne ceste, na cijelom su ostalom dijelu traga ostavljena različita vozila i na tlu puno razbacanog oružja. Desno na zgradi se vijorila velika crvena zastava s petokrakom zvijezdom. Zasjeda!? Ne vidimo ni jednog partizana, niti ikoga od naših.

Pogledom sam brzo pretraživao trg i malo dalje ispred nas ugledao grupicu civila sklonjenu u malu udubinu između zgrada. Povukao sam oca za rukav i brzo krenuo prema toj grupi. Ni oni nisu znali ništa više od nas. Došli su i odmah se sklonili, prestravljeno čekajući da se nešto dogodi.

Između ostalog oružja na nekoliko metara ispred sebe ugledao sam čudan šmajser kakav ranije nikad nisam vidio, a sve smo te različite strojo- pištolje (njem. Maschienpistol – MP) nazvali šmajser, ili parabela. Razgledajući dalje i čekajući vidio sam da su prozori na zgradama bili otvoreni, zastori spušteni, a iza nekih zastora su provirivale cijevi oružja. Pošto već nisu, znao sam da na grupicu ljudi neće pucati, nego da čekaju dolazak veće grupe vojnika.

U jednom sam trenutku potrčao do onog šmajsera, zgrabio ga i vratio se nazad. Ostali su siktali na mene: “Jesi li lud, hoćeš da nas sve pobiju?” Mirno sam im odgovorio: “Da su htjeli to bi već učinili. Pucat će kad dođe vojska, a ja rađe poginem uzvraćajući paljbu, nego da mirno čekam.”

Pogledao sam je li metak u cijevi, stavio prst na obarač i napeto iščekivao. Ostali su šutjeli, samo se čulo glasno disanje. Nakon nekog vremena iznenada se iz smjera kojim smo došli začulo snažno brujanje motorizacije. Ukočili smo se u iščekivanju kad se pojavio prvo oklopni transporter, a za njim još različitih motornih vozila između kojih su se kretali pješaci i jedan ustaški časnik na konju. Kad je transporter stigao do kraja trga cijela kolona je stala.

Tad je iz pokrajnje ulice izašao partizanski oficir i obratio se tom časniku na konju, ali i svima ostalima: “Drugovi, rat je gotov. Ostavite oružje i vratite se svojim kućama.”

Svi su čekali što će se dogoditi. Među pješacima je bilo i Čerkeza, bivših zarobljenika, koji su služili u Vlasovljevoj armiji u borbi protiv Sovjeta. Oni se nisu željeli predati, pa su od ustaša tražili bilo kakve oznake hrvatske vojske i učvršćivali je na kape.

Nakon što je još neko vrijeme onako s konja razgledao okolo, časnik se okrenuo partizanu grubim riječima: “Idi ti u p… materinu i nemoj nam govoriti što ćemo mi učiniti.” Zatim je dotjerao konja do ispod zastave, izvadio iz džepa upaljač, zapalio zastavu i podigao ruku za pokret.

Svi smo radosno krenuli, a ja sam još sa tla uzeo dva šaržera za Šmajser, jedan pištolj Walter 7,65 i veliki belgijski pištolj 9 mm. Bio je bez futrole, pa sam ga skupa sa šaržerima zadjenuo za pojas, a ocu sam dao Walter, koji je on nerado uzeo. O prolasku kroz Celje kasnije sam slušao i čitao različite prikaze. No, svi su oni prolazili u neko drugo vrijeme i ispričali svoje viđenje. Uglavnom sve se svodi na to da je Boban ultimativno tražio od tog manjeg partizanskog odreda u Celju da mirno propuste sve vojnike i civile.

Ja prikazujem ono i onako kako sam ja to vidio i doživio.

0 0 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments