piše: Filip Ćorlukić… iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Kuk mi nudi mjesto šefa investicija
Budući još nije bila donesena nikakva konačna odluka, oko tog su se problema javljala sve oštrija suprotstavljanja.
Zanimljivo je da su nasuprot većine radnika zavrtničkog pogona, koji su bili protiv preseljenja, za preseljenje bili ne samo tvornički nego i općinski sindikat i sekretar općinskog komiteta SKH Andrija Juhović, a pridružio nam se podpredsjednik grada Milan Knežević.
U takvoj je situaciji Kuk morao nešto poduzeti. Došao je u moju kancelariju i počeo mi naglašeno prijateljskom tonom govoriti da se moramo prestati svađati, a da bismo mogli početi raditi, da prestanem zagovarati preseljenje. Kad sam mu rekao da to ne mogu učiniti, odgovorio mi je da u tom slučaju više ne mogu biti tehnički direktor, a budući da smo prijatelji, i da visoko cijeni moje sposobnosti, neće mi dati otkaz, nego mi predlaže da u zamjenu za mjesto šefa investicija podnesem otkaz na mjesto tehničkog direktora. Obzirom na poslove koji me u tom slučaju očekuju da ću dobiti i vrlo visoki investicijski dodatak na plaću.
“Vlado, tko ti je omogućio diplomiranje na Ekonomskom fakultetu i znadeš li uopće misliti o budućnosti tvornice?” – upitao sam ga. “Ti znadeš da ja nisam želio mjesto tehničkog direktora i rado bih preuzeo investicije, ali samo ako selimo na Žitnjak. Čak i ako bismo na Zavrtnici izgradili najsuvremenija postrojenja, ta tvornica na dvije lokacije u ekonomskom je, ali i tehničkom smislu prava besmislica. Tomu treba dodati i činjenicu da se grad širi, pa će tvornica morati seliti s ove atraktivne lokacije. Radit ću kao tehnički direktor sve dok mi to bude moguće. Neću dati otkaz na ovo radno mjesto.
Odgovorio mi je da on sve to znade, ali da ne može protiv radnika koji ne žele selidbu, kao i da ne žele više mene kao tehničkog direktora. Demagog. Laže i meni, iako znade da znadem da laže
Vlado, onda mi daj otkaz – rezolutno sam rekao, ustao sam i izašao iz kancelarije.
Bašić je imao pravo kad je predstavio da će Kuk pokušati i mene na neki način ukloniti s mjesta tehničkog direktora.
Kod Andrije Juhovića
Poslije podne sam otišao i Općinski komitet i sve ispričao Andriji Juhoviću. Rekao sam mu da je vrijeme da ispune obećanje koje si mi on i Milan Knežević dali o Kuku. Odgovorio mi je da je situacija mnogo gora nego što je pretpostavljao, da mu partijski moral nalaže, da to hitno riješe, međutim da će to biti malo teže jer su se uključili i “viši forumi”, ali da će on to riješiti.
Kasnije sam saznao da je Kuka štitilo član CK SKH dr. Dušan Dragosavac, kao i da je upravo njegovim zalaganjem on dobio mjesto direktora tvornice. Međutim, tak sam četrdeset godina kasnije saznao da je Kuk tada prijetio Juhoviću i Kneževiću da štite “sina ustaškog zločinca”. Da sam to tada znao obratio bih se direktno Titu, jer on je tada već bio obznanio da se “djecu ne smije progoniti zbog zločina koje su počinili njihovi roditelji”.
Došao je red na mene
No stvari su se razvijale onako kako su se razvijale. Kao i obično, pozvan sam na narednu sjednicu Upravnog odbora, a odmah na početku Kuk je preložio da se odustane od predviđenog dnevnog reda, pa da se zbog hitnosti raspravlja o otkazu drugu tehničkom direktoru, što je i usvojeno.
Sjednica je trajala punih sedam sati, a bilo je vrlo burno, toliko smo vikali i galamili da smo morali zatvoriti prozor kako se to ne bi čulo na ulicu.
Kod mene je opet sjedio ekonomist Žuvela, koji me je tiho podsjetio na dan kada su me primali i kada mi je on rekao da je šteta što nemamo magnetofon, pa da to pustimo “kada te budemo izgonili”. Da bi me smirio jednom mi je trenutku ponudio cigaretu, koju sam uzeo. Premda nisam bio pušač, do kraja sjednice sm mu popušio sve cigarete. Tada sam počeo pušiti i tek prie pet godina sam se uspio riješiti toga zla.
Bedastoće koje su izgovarali Kuk i njegovi prijatelji toliko su me znale razbjesniti, da sam snažnim udarcem šakom u stol slomio zglob na malom prstu desne ruke.
Odgoda
Budući da nije uspio uvjeriti sve članove UO u opravdanost otkaza, Kuk je predložio da se odluka odgodi dok pravna i kadrovska služba pronađu odgovarajuću pravnu osnovu. U tvornici sam nastavio raditi na svemu onom što sam bio započeo.
Od Rozina sam čuo da je tvornica iverice u Blažuju kupila prečistač koji je prefin za njihove potrebe i da bi ga rado prodali. Nama bi vjerojatno odgovarao, pa sam otputovao tamo i uvjerio da taj prečistač potpuno odgovara za pripremu sirovine za naš četvrti stroj. Rekao sam im da ga kupujemo, a oni neka to riješe s našom službom nabave. Vratio sam se u petak uvečer, a obzirom na gužvu u kojoj sam se stalno nalazio, supruga je ubrzo nakon požara s djecom otputovala svojima u Skoplje, pa sam u subotu nešto dulje spavao.
Otkaz
Probudilo me uporno zvonjenje na vratima. Došao je tvornički kurir i donio mi Rješenje, u kojemu piše da mi je Zbor radnih ljudi Zagrebačke tvornice papira dao otkaz. Uz to sam dobio i radnu knjižicu.
Koliko god sam očekivao da će Kuk nešto poduzeti, ovo me ipak iznenadilo. Osim toga, nisam se pripremo na ovako brzi otkaz, a to me podsjetilo na činjenicu da ako želim sačuvati neprekinuto zdravstveno osiguranje, da se moram zaposliti u roku od tri dana. Za nalaženje posla nije bilo problema, ali je bilo nemoguće to riješiti u tako kratkom roku. Gledao sam kroz prozor na ulicu i razmišljao. U jednom trenutku mi se u vidnom polju našao moj Volkswagen, a odmah zatim i trenutna odluka: Ivangrad u Crnoj gori. Tamo je moj prijatelj iz Maglaja bio direktor.
Telefonom sam nazvao Mladinea i rekao mu što se dogodilo, a kad sam mu pročitao sadržaj Rješenja, rekao mi je da su to diletanti i da ćemo to lako riješiti.
Ivangrad
Spakirao sam najnužnije stvari i automobilom krenuo na put. Prespavao sam negdje iza Beograda, a kad sam stigao u Ivangrad, Đoku i njegovu suprugu Arjanu sam zatekao pri ručku. Dobro se sjećam da su jeli kuhani kiseli kupu sa suhom rebarcima. a i miris tog jela mi je ostao u sjećanju.
Bili su iznenađeni kad su me ugledali, a Đoko me je odmah znatiželjno upitao što se događa sa mnom, jer je svašta čuo. U prvi mah sam mu ukratko ispričao što se dogodilo i pokazao mu Rješenje o otkazu, pa sam mu rekao da se najkasnije sutra moram zaposliti, pa ga molim da mi nađe bilo kakvo radno mjesto. Plaća nije važna, može biti i mjesto portira, nadam se da će me sud vratiti u tvornicu za oko tri mjeseca, a ja ću ovdje u tvornici pomagati sve što budem n i mogao.
“Ma kakvi portira! Kad bih mogao dao bih ti plaću veću od moje. Od kad si ono preko telefona popravio kvar u celulozi, o tebi ovdje pričaju bajke. Lako ću ti ja izmisliti radno mjesto” – rekao je uvjerljivo i uzeo od mene radnu knjižicu. Tvornica je za goste na obližnjem Jasikovcu izgradila dvadesetak lijepih kućica, Pa me je Đoko pred večer odveo u jednu od njih. Ujutro je došao po mene i skupa smo otišli u tvornicu u kojoj smo obišli sve pogone. Instrumentacija je bila u jadnom stanju. Rekao sam Đoki da me odvede u radionicu za održavanje instrumenata, pa ću odmah početi s njihovom obukom i skupa ćemo popravljati instrumente.
Đoko je imao primjerak knjige koju sam kao interno izdanje napisao za zagrebačku tvornicu. U toj su knjizi bili obrađeni uglavnom problemi na starim strojevima, pa me je upitao da li bih dok sam i Ivangradu mogao napisati knjigu za njihovo postrojenje. Pristao sam.
Grupa instrumentaraca je bila sastavljena od radnika metalske struke i električara, a svi su bili vrlo bistri i znatiželjni momci. Već od samog početka sam ih usmjeravao prema pojedinoj vrsti instrumentacije, ali i upućivao u tehnološku povezanost instrumenata s tehnoloških operacija. Njihov poslovođa Ratko bio je posebno ambiciozan, pa me je svuda pratio, a kad sam popravljao neke instrumente on je bio aktivno prisutan bez obzira da li se radilo o hidraulici, pneumatici, ili slabostrujaškim tehnikama. Već od prve nedjelje, svakog popodneva sam radio na rukopisu knjige. Đoko mi je dao jedan pisaći stroj na kojemu sam pisao i skupa s crtežima predavao Đokinoj tajnici Ingi, koja je došla negdje iz Slovenije. Ona je crteže davala tehničkim crtačima, sređivala tekstove i postupno vrijedno i uredno slagala knjigu.
Đokom sam dogovorio i kolima sam otišao u Skoplje da dovezem Olgu i djecu. Svi su bili oduševljeni, a djeca su se najrađe igrala s jednim malim jarićem koji je okolo skakutao. Dali su mu ime Jerko. Crna Gora je zaista divna. No tu sam uz sve ljepote doživio i najburniju oluju u životu. Udari snažnih gromova su se ponavljali ubrzanim slijedom, a odjek tih udara snažno je odjekivao po okolnim planinama.
Svake smo nedjelje odlazili na izlete. Neopterećen svim onim nedaćama kroz koje sam prolazio u Zagrebu, lako sam obavljao sve poslove kojih sam se primio. Ugodno sam se iznenadio kad sam za prvi mjesec primio potpuno neočekivano veliku plaću. Bila je čak nešto veća od zagrebačke.