Ivan Babić
I ti si pisao svoju pjesmu
dok si mjerio i zacrtavao
svrdlao i zakucavao
smišljao nedostižno i gradio lako
dok si u vrtu posredovao povjerenjem
između gravitacije i stabala
između zemlje i metala
dok si se utišavao među laticama
pa zluradosti odvlačio pažnju
činio ono što će jednoga dana
biti neizmjerljivo, što se neće morati opipati
da bi se povjerovalo, što će se u neimaštini
s pouzdanjem dijeliti, a u nespokoju
nositi kao košulja od čička
umjesto vlastite zabrinute kože
I ti si pisao svoju pjesmu
i nije joj bilo ravne
dok je bila nijema
dok je neostvarena i nestvarna
zastajala u grlu
poput neizdrživo teška dana
i nije bilo ljepše od nje
dok je klizila obrazima
i hlapila poput suza
dok se gubila kroz kožu
ostavljajući trag aritmije
da bih je mogao prepoznati
kad te dotaknem
