piše: Marija Juračić
Skuhala sam pekmez. Fin, ukusan, za prste polizati. I sada pekmeza nema. Nemamo mačku da bih nju mogla okriviti.
Pitam zeta, zna li on nešto o tajni nestalog pekmeza. Gleda me nevino i kaže da pojma nema. Sumnju baca na unuka, a ja vidim kako se još oblizuje, baš kao mačak koji je upravo progutao kanarinca. Okrivljujem ga bez pardona, a on, bezobrazno se cereći, predlaže da osnujem povjerenstvo koje će utvrditi tko je imao prste u pekmezu.
Iako poučena iskustvom naše vlade da povjerenstva nikada ništa ne rješavaju, pristajem, opet naivno vjerujući da će se kći kod istrage i glasovanja saviti na moju stranu. Ali šipak. Krv moje krvi dala je svoj glas mome zetu. Kupio ju je odlaskom u šoping.
Na prvom su sastanku snagom većine utvrdili da povjerenstvo ne može voditi istragu oko nestalog pekmeza ako nema kvorum. I kako da ja sada utvrdim istinu, kada to dvoje neharnika uvijek nalazi izliku za nedolazak na sastanak i nikako da sastavimo kvorum.
Vidim – ode mast u propast, a pekmez za njim. Pa kad se već ne može utvrditi istina, eto, ja priznajem. Ja sam pojela pekmez.
Uvijek pročitam vaše priče i dogodovštine o zetu. Svaka je jednako duhovita, zabavna i poučna.