Piše: Marija Juračić
„Što se kuha, punice?“ pita me zet i ja ne znam, misli li na lonac s mog štednjaka čiji poklopac odiže i gura nos u njegova isparavanja ili na tv emisiju u kojoj upravo vrte priloge naših političara o demografskoj obnovi.
Dok jedni otkrivaju svoja otkrića, drugi viču:“Pa to smo mi već rekli!“ Onda naša televizijska kuća, zbog ravnopravnosti i nezamjeranja, daje red novootkrivenih mjera i red uzvika:“Pa mi na tome već radimo!“
A činjenica je da su i jedni i drugi dopustili da lonac zagori i da jelo postane nejestivo.
Mladi su ljudi shvatili da je život jedan, da ga još negdje ima pa su otišli tamo gdje im dijete neće dobiti ospice, gdje neće doživotno raditi na određeno vrijeme, gdje im nitko neće zavirivati u spavaću sobu, gdje informatika i informiranost neće biti kamen smutnje školskog kurikuluma, gdje se društveni položaj vrednuje samo temeljem rada, stručnosti i sposobnosti, gdje im se kao vrhunac karijere ne nude nisko plaćeni, sezonski poslovi uslužnih djelatnosti i gdje većina neće biti uvijek u pravu samo zato što je većina. I gdje postoje pozitivni zakoni države koje nitko, pa ni većina, ne može ugroziti.
„Punice, pa to je temelj demokracije. Odluka većine mora se poštivati!“ ustrajava moj zet i ja se s njim moram složiti, jer taj način demokracija vuče korijenje još iz onog besklasnog društva kada su ljudi živjeli u pećini. Korijenje mu je duboko zariveno u onaj kanibalski lonac u kojem se kuhao netko koga je neprikosnovena većina, na općenarodnom veselju i udaranju ritmova nekog moćnog vrača prinosila boljitku zajednice.
„K vragu, zete, zagorio nam je ručak!“ poskočim, a on, nezahvalnik, odgovori:
“Vama je zagorio, punice. Ali nema veze. Ja i vaša kći idemo na ručak mojoj materi.“