ČINI

piše: Dragica Šimić
Nikad nisam vjerovala u bacanje čini. I prije rata često se govorilo o toj temi. Slušala sam te priče ponekad  sa zebnjom, ponekad s radoznalošću.

Bosna je to, pomislila bih ponekad ironično, možda je u njoj sve moguće. Toliko konfesija, toliko nacija, toliko različitosti što su u sebi stoljećima skrivale mračne tajne i nepomirljivosti koje su sada iznenada izrigale iz utrobe ružne zvijeri zvane rat.

Do mene stalno stižu upozorenja da ne idem više u Sabininu kuću. Govore mi da se pazim jer je poznata po bacanju čini. Tako je, kažu, zavela i svoga muža kojeg je otela od njegove prve supruge kojoj se više nikada nije vratio zaboravivši i rođenu djecu. Meni pak, njihove riječi liče na običnu zloću i ogovaranje pa promijenim temu. Govore mi da i mnogi im bliski ljudi zaziru od njene moći čaranja i paze da joj se nečim ne zamjere.

Njihove riječi primam sa rezervom jer Sabina je žena koja je za mene učinila puno u ovim ratnim danima. Često smo dolazili baš u vrijeme dok je klanjala. Vidjela je da sa sobom nosimo krunicu i odobravala je molitve koje smo noću prije spavanja izgovarali.

–   Sve je to isto, govorila bi, – ta molimo se istom jedinom Bogu, samo drugačijim jezicima.  Onda bi počela navoditi primjere iz starog  zavjeta da mi pokaže kako  vjera dolazi iz istih korjena. Služila se  arapskim  jezikom, ali to mi nije  čudno. Znam da su i mlađe generacije učile arapski u medresama. Nekad bi razgovor prekidala kratkim usiljenim smijehom zbog kojeg bih posumnjala u njenu iskrenost ali nepovjerenje je dio ovog načina života, ovog vremena.

No, nemir je stalno u meni, nemoguće je osjećati potpunu iskrenost i povjerenje kad ti od postupaka pa i riječi  ovisi život.

–Zašto bi me pozvala k sebi, zašto bi me štitila, zašto bi svoju obitelj izložila  mržnji vlastitog naroda što u kuću prima ženu i djecu ratnog neprijatelja i što bi dobila od toga da baci čini na mene? Pitam ja njih.

– Oni misle da imaš skrivene novce, jedva mi odgovori jedna od susjeda koja i nije bila u prijateljskim odnosima sa Sabinom.

Ljudi zaziru jedni od drugih. I moji meni ne vjeruju jer spavam u muslimanskoj kući mada mnogi imaju slične zaštitnike oko sebe. Shvaćam da ne trebam slušati njihove priče, i to što nekada zašute kada im dolazim u blizinu ne može me više povrijediti. Sada trenutno mislim samo na ono što je dobro za mene i moju djecu. A sigurnost nam je svakako najvažnija.

Mali Selmir  često provodi vrijeme u igri sa mojom djecom. Ponekad  se zatekekne u vrijeme objeda  pa  ga pozovem  za stol i to samo kad ne  spremam  obroke od svinjetine. Već od malih nogu zna  da je to zabranjena namirnica u njihovim obrocima. Lijepo je  gledati ih  kako doručkuju zajedno, žureći se da što prije iziđu u dvorište i nastave sa igrom.  Za oko mi jednog jutra  zape  narukvica na dječakovoj ruci ispletena od crvenog konca,  nisam viđala takve, pogotovo ne na dječacima.

– Zanimljiva narukvica! Od koga si je dobio? Sagnuh se do dječaka i primih ga za zapešće da pogledam iz bliza.
– Nena mi napravila. To je narukvica koja me štiti da mi se ne dogodi neko zlo. Istu je napravila i babi i amidži da ih ne pogodi snajper.
-A kako to nena radi?
– Ne znam, to samo ona zna raditi, majka ne zna. Dok je plela narukvicu izgovarala je neke riječi koje ja ne razumijem.

Kakvo praznovjerje! Kako ljudi uopće mogu vjerovati u takve stvari? Pomislila sam u sebi i nastavila pospremati stol kada su djeca istrčala vani sa treskom zatvarajući vrata za sobom.

Kroz misli  mi opet prohujala  sva ona upozorenja na Sabinino bacanje čini i da ne odlazim više preko noći u njihovu kuću. Čak  je i baka Ljuba prije dva dana došla sa prijedlogom da pređem kod njih na spavanje. Priznajem, ova mi je ideja  zagolicala maštu i već dugo se bavim tom mišlju. Više ne bih bila na teretu Sabininoj obitelji a baka i djed prekoputa i tako  vape za društvom. One prve velike opasnosti su iščezle, stanje se pomalo smiriva i mislim da će biti najbolje da se pridružim starom paru jer sama ne mogu biti zbog stalnih  provala koje se dešavaju u noćima. Jezivo je ući ujutro i shvatiti da su ti ponovo odnijeli svu hranu  koju si uspio prikupiti. Male su to zalihe ali ništa drugo  provalnici ne uzimaju  jer  nepotrebnih tehničkih stvari,  pokradenih po kućama u vrijeme sukoba mnogi imaju  napretek a u ovom vremenu bez struje  one su sasvim  beznačajne.

Nastavila  sam se ponašati uobičajeno pri odlascima na spavanje  kao i prije razgovora sa dječakom. Toliko sam bila uvjerena u snagu svoje vjere da me ni najmanje nisu zabrinjavali tračevi o nekakvom čaranju. Ali sad sam bila sigurna da ne želim više dolaziti ovdje na spavanje. No, moram smisliti dobar razlog.  Bez obzira na glasine još uvijek  prema cijeloj Sabininoj obitelji osjećam duboku zahvalnost.

Selmirova mama je  vesela, mlada ženica, neodoljivo sjajnih i privlačnih crnih očiju koje su  prvo što bi svaki sugovornik primjetio na njoj. Ženica,  kažem, jer je  sitna i mršava ali uvijek nasmijana i živahna, prepuna još djetinje i djevojačke razigranosti. Svaku večer bi prije spavanja svratila u našu sobu na malo razgovora. Pričala bi o danima prije rata. Radila je u jednoj maloj kemijskoj čistioni u gradu. Veselo bi prepričavala događaje u kojima je upoznavala ljude, sudionike različitih mirnodopskih događanja, smiješne situacije sa posla kojima bi nas  na kratko vratila u neka lakša vremena. Zaboravljale smo  noć koja je bila preduga u ratnim vremenima i sve strahove koji su vrebali iz tame. Na kraju bi me zamolila za cigaretu ili sam joj sama pružala, znajući da ih ne može nabaviti sada kada je hrana puno bitnija od svega drugog. Zahvalno bi ju spremila u džep tople, široke veste od sive vune i oprostila se s nama poželjevši nam laku noć.

I te večeri  Fatma je ostala jedno vrijeme prije spavanja s nama  u sobi. Selmir je već spavao, muškarci su bili na položajima. Kratko smo razgovarale  a onda se oprostila i izišla.

Noći su bile neumoljivo duge jer smo rano odlazili na spavanje pa bi se ujutro djeca budila sa prvim dolaskom svjetlosti na prozore. Tad bih ih polako spremila i tiho, da ne budimo druge koji su još spavali, iskrali bismo se neprimjetno iz kuće.

To jutro je bilo drugačije. Već sa hodnika čula sam glasove u dnevnom boravku i Sabinin glas koji me dozvao da uđem jer treba moju pomoć. Sa strepnjom sam shvatila da nešto nije u redu. Fatma je sjedila kao hipnotizirana, s malim sjetnim osmijehom koji nije silazio sa njenih usana dok joj je pogled, prazan i nemomičan bio prikovan za samo jednu točku na zidu.

– Pomozi mi da ju obučem, ne mogu sama- reče mi.
–Što se desilo?
– Ne znam, ovakva je od jutros, nepomična, ne govori, ne čuje nas. Samo sjedi u tom položaju, sa tim čudnim osmijehom na licu.
– Mama, mama, vikao je Selmir nastojeći je dozvati u stvarnost.

Pokušavao joj je iz ruke uzeti malu  figuru plastičnog indijanca koja je nekako završila u njenom stisnutom dlanu. No ona je čvrsto držala igračku  ne reagirajući ni čim na moje ni njegovo dozivanje.

– Imaš li nešto od obuće bez potpetica. Mislim da ne može ni hodati.

Fatmino lice nije odavalo nikakvu bol ni strah. Činilo se da je u nekoj vrsti transa, zakočena u jednom trenutku u kojem joj je taj osmijeh ostao zarobljen na licu i mala figurica čvrsto stisnuta u ruci.

Donijela sam jedne tenisice  koje su bile dobre za pješačenje. Broj je odgovarao. S mukom ih navlačim  na nepokretna Fatmina stopala i zavezujem  žnjirance.

– Hoću svog indijanca, vikao je Selmir uporno pokušavajući uzeti igračku iz majčine stisnute šake.

I  Sabaha je pokušala otvoriti joj dlan   ali uzalud. Fatma je sjedila mirno sa svojim sleđenim osmijehom gledajući i dalje u jednu istu točku na zidu i ne reagirajući na naša dozivanja.

– Sada možeš ići. Poslali smo poziv mom sinu na položaj da dođe. Moramo je nekako prebaciti do Travnika u bolnicu.

Prešla sam preko puta u svoju kuću sva začuđena i zatečena situacijom ne znajući što da mislim o tome svemu. Vratile su mi se one priče o zapisima i čaranju i na trenutak sam pretrnula od straha. Izvadila sam sa svog tajnog mjesta jednu novčanicu u njemačkim markama koja će im svakako moći platiti put do daleke bolnice u Travniku, mada sam se pitala zašto ne idu kod naših liječnika u gradu i u našu bolnicu koja je još uvijek funkcionirala.

Nisam postavljala pitanja. Pružila sam novčanicu Sabahi koja ju je brzo smotala i pospremila u džep. Uzdahnula je nekako prijetvorno i opet se nasmijala onim kratkim, usiljenim osmijehom.

– Bit će sve u redu. Samo je u šoku.

U šoku, od čega? Pitala sam se zabrinuto. Sinoć kad je odlazila iz moje sobe bila je jednako raspoložena kao i uvijek, nije pokazivala nikakvu strepnju  niti strah. Što se desilo sa tom mladom ženom, da li je začarana, da li joj je „nabačeno“ kako su to stručno zvali u Bosni kad su na nekoga bačene čini.

– Jesam li ti rekla?

Bile su prve riječi bake Ljube dok sam joj za jutarnjom kavom pričala o čudnim događajima koji su se dogodili u susjednoj kući prošle večeri.

– Je li ti sada jasno da tamo ne možeš ostati više ni jedan dan. Fatma je nagazila na nešto što je bilo namijenjeno tebi.
-Kako misliš nagazila?
-Raspitati ću se još pa ću ti sve objasniti. Uglavnom, i mi smo jedno vrijeme proveli u prvim danima poslije sukoba kod njih. Na katu ima jedna soba koja je zaključana i samo Sabaha ima ključeve od nje. Mislim da su tamo smještene stvari koje su pljačkali dok su Hrvati još bili zatvoreni u sabirne centre. Tamo su vjerovatno i stvari iz tvoje kuće koje ti nedostaju.

– Stvari sam davno otpisala i nije mi stalo do njih. Možda su nam ih poslije mislili vratiti kada se stanje smiri.

Baka me pogledala kratko, ponovo se čudeći mojoj naivnosti. Činilo se da je umorna od toga  da me uvjerava u nešto što ja ne želim povjerovati.

Kod Sabine smo spavali na velikom ugodnom krevetu izrađenom  u američkom stilu, koji se preko dana mogao praktično sklopiti u modernu garnituru za sjedenje. Sad kad je i moj nećak s nama taj ležaj će biti premalen. Dogovorila sam sa bakom da prelazim kod njih. I ona i djed su bili oduševljeni. Radovali su se što će duge zimske ratne noći prekratiti u mom i društvu djece.

Navečer sam otišla Sabini. Prošlo je već deset dana a Fatma se nije vraćala kući. Svaki put kad bih pitala za njeno stanje odgovorili bi mi da je u bolnici i da se oporavlja.

– Želim vam zahvaliti za sve što ste učinili za nas. Sada imamo još jednoga člana obitelji a situacija se već malo primirila i ne bih vas htjela više zamarati.  Imate i dosta briga oko  Fatmine bolesti.
-Ne zamaraš nas. Slobodno možeš ostati koliko želiš. Naći ćemo još jedan krevet za dječaka. Sabaha je bila uporna i nije odustajala.
-Blizu smo, i dalje ćemo se posjećivati. Hvala vam još jednom. Kako je Fatma, da li oporavak napreduje?
-Sporo, ali doktori imaju dobre prognoze. Ali teško je…zastala je. – Nemamo više novaca za put a s vremena na vrijeme ipak moramo otići u posjetu.
– Donijela sam nešto malo da vam se nađe. Rekoh i pružih joj već pripremljen smotuljak iz ruke.

Brzo je pokupila novce i ponovo se nasmijala onim čudnim smijehom.

Prva noć kod bake Ljube proticala je mirno. Djeca su sjedila i slušala priče djeda Slavka koji je po prirodi bio veseljak. Vatra je gorjela u velikom gusanom kaminu i osvjetljavala pola prostorije. Vani je polagano počelo snježiti.

Ustala sam i stala pored prozora. Lijepi prizor me na trenutak vratio u dane prije rata kad je svaki novi snijeg zapravo donosio radost i nezaboravni čar bosanskih zima. A sad smo tu. Ne usuđujemo se prespavati u našoj kući. Andrija je u logoru. Kako li je njemu? Teško, puno teže  nego nama.

– Djede, dođite malo do prozora, zazvah tiho.
– Pogledajte onaj žar cigarete tamo pokraj ograde koja nas dijeli od ceste. Izgleda kao da nas neko posmatra.

Zabrinuto je pogledao u pravcu koji sam mu pokazala. Ostao je pored mene nekoliko trenutaka zagledan u snježnu noć koja je skrivala nejasnu siluetu okrenutu prema nama. Žar bi se s vremena na vrijeme pojačavao i slabo osvijetlio nejasne konture lica.

– Da, netko nas prati, šapnuo je tiho. – Sklonimo se sa prozora.

Zabrinuto se vratio na svoje mjesto pokušavajući nastaviti razgovor koji smo započeli. Strepnja se ponovo uvlačila u naša bića i držeći nas neprekidno na oprezu. Noć je bila neobično tiha a čula su nam osluškivala svaki i najmanji čudan zvuk izvana.

Djeca su se polagano budila sa prvim zrakama svjetlosti. Bjelina snježnog prekrivača se uvlačila u sobu i vrlo rano nam remetila san.

– Hvala Bogu, živi smo. Noć je protekla mirno. Pomislih.

Baka i djed su već šuškali u kuhinji. Vatra je već bila upaljena. Pozvali su djecu blizu zašuškavajući ih još toplim pokrivačima dok se prostorija ne ugrije.

– Ja ću otići prekoputa naložiti vatru.

Cesta je  još pusta i snježna bjelina  prekriva sve. No u mom dvorištu su već  tragovi ljudskih stopa od kojih sam protrnula. Vode ravno stepeništem do ulaza. Bacih pogled na balkon. Najloni na prozorima su  razrezani oštrim predmetom toliko da se kroz procjep moglo ući. Sa strepnjom  otvaram ulazna vrata, prolazim  kroz hodnik do dnevnog boravka i kuhinje. Srce udara nemirno u  saznanju da je neko noćas bio tu. Više nemaju odnijeti ništa osim hrane. Kuhinjski elementi su otvoreni, police prazne. Pretražujem ali ni mrvicu hrane ne pronalazim. Nestalo je sve a i tako je bilo premalo. Polako se gubi strah  a nadolazi ljutnja, revolt i bijes. To mora biti neko ko me dobro poznaje, neko ko zna da sam posljednjih dana dobila nekoliko paketa iz humanitarne pomoći. Ona silueta u noći bila je zapravo izvidnica.

Izlazim vani s namjerom da pratim trag ljudskih stopa,  jedan jedini trag koji se oslikavao u svježe napadanom snježnom pokrivaču. Tragovi vode pored kuće djeda i bake, do glavne ceste u susjednu ulicu, preko niske ograde u krugu zaobilaze naš mali kvart i dovode me u Sabinino stražnje dvorište. Stojim par trenutaka svjesna da tragovi vode do njihovih vrata i potpuno nesvjesna da me vjerovatno vide sa prozora ako se nalaze u jednoj od soba. Ledeni vjetar me zagolica po licu i rukama i trgnuh se iz šoka vraćajući se žurno istim putem nazad.

– Neko je opet sinoć bio u mojoj kući. I opet su mi odnijeli svu hranu.

Djed i baka su me uplašeno pogledali.

– I znam ko je. Ismet, Sabinin muž. Znate kako on hoda stopala okrenutih prema vani u obliku slova V. Po takvim sam tragovima došla do njihovih vrata.

– Nisi to trebala činiti. Sada znaju da znaš. Nadam se da će sve ostati na tome.

I sreća, sve je ostalo na tome. Ja sam saznala nešto više o ljudima koje sam smatrala prijateljima, opet žaleći iskreno što prijateljstvo nije ostalo zaista prijateljstvo. Kada  na ulici susretnem Sabahu pretvaramo  se da je sve u redu. Izmjenjujemo uobičajene pozdrave izbjegavajući namjerno nepotrebne teme. Obadvije zagledamo nepovjerljivo u oči jedna drugoj, ja da bih pronašla ponovo još nešto dobro u njenom ophodjenju prema meni po čemu ću je se sjećati ako preživim i odem iz ovog grada, nešto što će potrpati moje zadnje saznanje o tome ko je cijelo vrijeme odnosio hranu dok sam boravila sa djecom u njihovoj kući. Ona je valjda u mojim očima tražila potvrdu moga neznanja koje sam hinila, misleći da će povremenim usiljenim osmijehom popraviti učinjeno.

Niko nije savršen, razmišljam ipak. Toliko želim vjerovati da je u ovom zlu koje nas je snašlo raslo jedno skromno drvo dobrote, jedna mala oaza koja bi se ljepotom ogradila od pepela i crnila koju je donio rat. I vjerovala sam i dalje. Odnijeli su mi hranu, pa šta, sigurno su bili gladni, sigurno im je trebala za njihovu brojnu obitelj. Ponekad nas životne prilike nagnaju da ušinimo stvari koje ni sami ne želimo učiniti.

– Da li su i oni sada bili u takvoj situaciji? Pitala sam se. Što se nalazilo u zaključanoj sobi na katu?
– Jesu li i nestale stvari iz naše kuće iza ključa koji čuva Sabaha?

Poslije otprilike jednog mjeseca vratila se Fatma sa svoga misterioznog putovanja. Potpuno ista kakva je bila prije onoga nemiloga dogadjaja. Osmijeh joj je zablistao na licu kad me susrela na ulici.

– Vidim da si se oporavila. Pitala sam se kad ćeš se vratiti. I gdje si uopće bila? Zasula sam je pitanjima poslije kratkog pozdrava.
– Cijelo vrijeme sam bila kod hodže u Mrkonjić Gradu.
-Nisi bila u bolnici u Travniku?
-Zašto kod hodže. Sjećaš li se uopće svog stanja kad si otišla od kuće.
-Ne sjećam se ničega. Bila sam u stanju šoka. Taj hodža je poznat po skidanju uroka. Salijevao mi je stahu.
-Što je straha?
– U proključalu vodu salijeva se otopljeno olovo i od njega nastaju oblici, figure koje pokazuju razlog moga padanja u neznanje. Pomoću njih hodža pravi zapise kojima otklanja takvo moje stanje. U trenutku kad sam se osvijestila prvo sam pogledala u noge i ugledala na njima nepoznatu obuću. Poslije su mi rekli da su tenisice tvoje. Shvatila sam i po odjeći koju sam nosila da se nisam sama odijevala.

Fatma je poslije toga prestala pričati o tom nemilom dogadjaju. Nije mi htjela više ništa reći.  Ako je se probudila iz tog stanja već prvi dan, što se događalo s njom svih ovih proteklih dana?

Nepovjerenje je uvijek  prisutno  pri svim našim susretima ali ja sam odlučila da ću zauvijek sačuvati u najboljem sjećanju sve ono dobro što su ovi ljudi učinili za mene. Neka Bog sudi jer mi smo premali za to.