piše: Dragica Šimić
O Hrvatima u B i H i njihovom stradanju tijekom Domovinskog rata, u Hrvatskoj se pisalo malo ili nikako. Nikada mi nije bilo jasno od koga i zašto se skrivala ta istina, istina o porobljenom gradu Bugojnu i etničkom čišćenju Hrvata od strane Armije Republike Bosne i Hercegovine.
U tom etničkom čišćenju prognano je 14 000 hrvatskog stanovništva, ubijeno je 200 od kojih je 85 civila. Oko 2 000 Hrvata bilo je zatočeno u logorima, njih 550 u zloglasnom logoru Stadion (ispod tribina Iskrinog stadiona) a 294 logoraša punih osam mjeseci bili su psihički i fizički zlostavljani. Neki od njih su odvedeni iz logora, njihova tijela nikada nisu pronađena te se vode u evidenciji nestalih.
Prošlo je punih 27 godina od tih strašnih događaja. Bugojanski Hrvati su raseljeni širom svijeta. Mnogi branitelji i logoraši su oboljeli od PTSP-ija kao i od mnogih drugih bolesti te pomrli u relativno mladim godinama svoga života.
I dok su hrvatski mediji (npr Latinica) žestoko napadali pripadnike hrvatskoga naroda u Bosni prikrivajući zločine Mudžahedina i Armije BiH u Bugojnu, patili smo u tišini i pitali se zašto?
Ali, koliko god da je šutjela ta državna mašinerija, zemlja nije mogla šutjeti. Nešto prije 27. godišnjice progonstva Hrvata iz rodnoga im grada, zemlja je progovorila, izrigala je tijela nestalih hrvatskih branitelja, logoraša čije su masovne grobnice godinama skrivane na Ravnom Rostovu pored Bugojna.
Mnogi roditelji koji su posvetili život traganju za njima su pomrli . Na ovom svijetu nisu pronašli mir ni zadovoljštinu, možda su se na onom drugom sastali sa dušama svojih voljenih sinova.
Mi koji smo živi još se borimo protiv zaborava moleći se da se tijela nestalih dostojno sahrane i da istina o njihovom stradanju iziđe na svjetlo dana a počinitelji se privedu pravdi.
Ovim putem želim iskazati duboko žaljenje i sućut i za žrtve na drugoj strani. Rat je okrutan i ne bira… i zašto je to sve moralo biti tako, pitam kao obična žena, majka, supruga prerano umrlog vojnika i logoraša.
Hoćeš li ti, mali čovječe, pružiti ruku pomirenja jer svačija rana jednako boli i svaka žrtva je vrijedna priznanja. Jer sve je do nas, malih ljudi koji bi u empatiji prema drugima narasli u velike.
Dan poslije
Dan poslije tišina je bila bila teška kao smrt što je u crne košare svud redom ubirala živote, dane. Muke konačno ugasnule u jamama i krici duša zanijemili u vječnosti mira. Crnom zemljom zasuti heroji, očiju sklopljenih i ruku položenih na prsima.
Nebo je padalo po cijele dane na srušene krovove i gnijezda, okretali se bezdanom svjetovi. A negdje je još raslo cvijeće i ptice se u svom sretnom neznanju dizale sa rijeka. Nebo je padalo kišama i oblacima, sivo i bezlično da izbriše tragove krvi , sramotu ljudskog ništavila.
I samo su se ceste nizale bespućima, jedne što su vodile onim pticama što nikada nisu bile lišene slobode i ugibale sretnije od ljudi, tamo gdje je sunce još uvijek izlazilo za ove preživjele sjenke u koje se zauvijek uselio nespokoj.
Koliko još kiša mora pasti da zbrišu zlosutni tutanj haubica, dan poslije, mjesecima poslije, godinama… da ublaži bolnost krvnikove oštricei posuši suzu na licu djece ove domovine.
Jer dan poslije se pretvorio u vječnost. Na sakrivenim humcima nije zatreperio tanki plamen svijeća niti crnom maramom stare majke bi obrisana suza za izgubljenim sinom, mužem koji je samo branio svoje.
Dan poslije vrane su pozobale zadnje klasje i zemlja opet nije mogla hraniti svoju djecu. I dan poslije, koji se eto pretvorio u vječnost, postojali su samo putevi za bijeg.
Jer kad se spustio pepeo i na stratištima zanjihale prve trave i nebo se vratilo svojim visinama, opet plavo i bijelo u danima a noću grlivši sva ona stara sazviježđa, sustigoše nova sužanjstva, novim grijesima popločani putevi za odlazak.
A jednom smo sanjali da ćemo dan poslije opet ubirati žita na našim ravnicama kad se u ljetu jave prvi makovi i sjete nas na srca heroja kojima se imena ne spominjemo, jer sve je eto, važnije od njih, sva lažna obećanja i obmane, svi okovi naši lažnim zlatom obojani.
Mislili smo da ćemo pasti vrance na pašnjacima i čuvati svoje pravom ljubavlju što nam je mrtvi ostaviše kao zavjet, mislili smo da ćemo dan poslije, koji se pretvorio u kratku sadašnjost i postao nepredvidljiva budućnost, ponovo zemlju naroditi mladošću.
Tako smo se radovali danu poslije, danu bez suza, bez oporog mirisa stradanja i zveketa oružja da zaboravismo da svoji smo na svom, otkupljeni krvlju junaka, slobodom žigosana naša prostranstva žude za našim rukama. Svemu zlu što ih danas niječe i zaboravlja treba glasno povikati:
– Dosta je!
(Esej “Dan poslije” izabran je za nastup na VI. pjesničkoj manifestaciji domoljubne pjesme Stijeg slobode – Stina pradidova 3.8.2020. god. na Kninskoj tvrđavi.)