Iz naše arhive/ objavljeno 20.05.2015.
piše: Dragica Šimić
Potiskujući sjećanja izbjegavam susret s bolom. Radije si priskrbim dane u kojima ih nemam, pokazujem sebi kako znam biti sretna i voljeti negdje daleko, daleko od njih.
Svake godine pomno planiram odlazak, mirim se s bolom danima, molim ga da ne prevlada hrabrost i snagu, bolne uspomene potrpavam lijepima, zataknem osmijeh na rubove usana i krenem …
Neće mene moj grad gledati ponovo uplakanu. Nosim sa sobom sve svoje godine i bore na licu, što (tako kažu) mudrost znače. I upravo toj mudrosti prepuštam da pobijedi strah, strah od neprepoznavanja svih tih ljudi s kojima sam odrasla.
Zapravo me strah nedostajanja svih onih koih više nema i koji mi se neće smiješiti na širokim ulicama grada.
Hoće li veseli zvuk zvona u meni pokrenuti lavinu tuge pa ću se rasplakati u potrazi za uspomenama?
Ni oca više nema odavno …tamo gdje je njegova ljubav cvjetala, u našim poljima i žitnicama sada raste korov. Majka se umorila od godina, kako i ne bi, i ja sam već pomalo umorna od oluja što me snađoše.
I već tu, na prvoj postaji gdje je nekada bio dom, čeka me ostavljeno sjećanje rata …
Susreće me sljepoća noći, smrtne osude neizvjesnosti, dječje ručice oko vrata, njihovo jedino utočište. Trijumf smrti jos uvijek je snažan i potresan kao i surovo bljedilo zadnjeg svanuća prije početka kraja.
Dan je …primiri se dušo …čak dvadeset godina poslije. Okućnice govore da vlasnici nisu tu često, primjećujem, dok me nakratko napušta sjećanje. Sve je isto, isti drvored, iste kuće, samo ponegdje nova izgrađena zgrada.
Iz hotela Kalin dopiru zvuci klavira. Smijemo se ispijajući popodnevnu kavu u polupraznom salonu poslije završene nastave. Vani cvjetaju lipe i kesteni i pri izlasku ne napušta nas vedrina plavog, svibanjskog neba. Mladi smo, nadobudni, obećavamo, nezaustavljivi u želji da volimo cijeli svijet.
No, rupe od rafala u skupocjenom crnom mramoru koji je nekad odavao sliku elegancije moderne arhitekture grada, danas djeluju otužno, uporni podsjetnici na suludo ubijanje i dvadeset godina poslije…
Tu je još uvijek i gimnazija koju smo pohađali i tisuće lijepih uspomene bez kojih ne bih mogla preživjeti ove teške posjete svome ranjenom gradu. Pamtim ljepote godišnjih doba …što su se stapale s mojim življenjem toga vremena. Bugojanskim proljećima, jesenima, zimama nije manjkalo zavodljivosti.
Svako proljeće je pronosilo korzom mirise zaljubljivosti, opori okus novog života u nabreklim mladim granama. Ah, kako sad zvuče patetično sva obećanja što smo ih izgovarali pod bistama nekadašnjih velikana. Drvoredi i parkovi zamamno bi mirisali u maju dok smo na stepenicama, ispod spomenika čitali poeziju Pabla Nerude, Tagorea …
Jeseni su grozdile u kolažima boja, zrele, zamamne, ponekad vjetrovite raznosile bi lišće i djevojačke snove korzom što je mirisalo na prženi kesten i ranu zimu. A kad bi snijeg poveo svoje pahulje u pohode, zapalila bi se svjetla grada oko čijih bi svjetiljki sjeverac pleo finu, tanku paučinu od gustih pahulja i nosio ih u svojoj bezobrazno slobodnoj igri u ogoljele krošnje, na prozore malih seoskih kuća, zavlačio se u šume i otimao šumski mir zaspalim stvorenjima.
A tamo gdje su ljeta ostavila duboki pečat u duši, tamo se vraćam često. Dolazim na obale moje lijepe, široke rijeke Vrbas, zelene, modre kao djevojačke oči, jedre, nestašne, brze kao šumska vila, tamo gdje je utočište naših nestašluka. U njoj smo naučili plivati, na njenim obalama se izležavali u rijetkim danima kad nismo radili u polju. Prelazili bi preko stare pruge i pričali priče o hajducima i vilama dok su u poljima pored rijeke sanjivo zrela žita, lelujajuci spokojno u nekom svom ritmu dok smo se kroz njih vraćali kući u rumenim sutonima.
Sad me strah, jer moja rijeka nije više tako nevina, postala je protiv svoje volje grobnica mnogih, kao i korzo i parkovi stari, i domovi naši u kojima smo zibali malu bucmastu djecu s plavim, anđeoskim kovrčicama, kao i nebo krvavo, crveno od bola.
I sad me strah da ću tražeći te svoje drage kojih više nema, zaplakati na zov zvona između svih tih nasmijanih ljudi koje više ne prepoznajem.
I zato puštam to vrijeme koje ne mogu više opipati, obgrliti, dodirnuti da živi skriveno u meni, potiskujem ga stalno u malu, zlatnu škrinjicu i samo ponekad odškrinem teški pokopac da udahnem miris mladosti.
I pitam se često: A tko sam ja, što sam ja da živim bez njih i poslije njih? Čime ja zaslužujem ubirati na ovom svijetu mirisne plodove života? Imam li pravo živjeti novi život, voljeti nove ljude, tamo gdje nema moje Bosne?!
I odmah, negdje iz grudi dobijem odgovor. Može Bosanac otići iz Bosne ali Bosna iz njega neće nikada.
I tako, svake godine …S novim bolom, i starim sjećanjima, ja se otisnem na put i dugo, dugo se družim sa svojom ranjenom rijekom.
Žubori ona meni kao starom prijatelju, još živa i mlada, a tako stara …Poznaje mog djeda i pradjeda …žubori o danima, o prošlosti, jedina nepristrasna, nema vjeru ni naciju, moja i svačija.
Ii znam da će uvijek biti tu kad navratim i kad svi drugi odu.
Ona, prijateljica moga djetinjstva …
Draga Dragice Bilić,
Poznato mi je i ime i prezime ali ne mogu prizvati tvoje lice u sjećanje a baš bih voljela. Jedna mi se djevojčica mota pi glavi, mislim da si to ti. Voljela bih da mi se javiš na mail dsimic717@gmail.com da razmijenimo sjećanja. Jako si me obradovala što si se javila. Pozdrave ti šaljem ????.
Draga Dragice stalno mislim dasmo skupa odrasli , akosi ta osoba nakoju mislim ,. Uvjek si bila posebna , jedna mladost koja je meni bila teška . i put trnovit mislim da znaš kosam .
Veliki pozdrav Dragice na divnim rječima gdje me vratila u mladost , gdje sam odrasla i put m e davno poslo u svjet..
Ovo je moja prva priča objevljena na Glasu pisana dubokim emocijama moje duše. One duše koja je ponikla iz podneblja raznolikosti i bogatstva, suživota i ljubavi, a bačena u ponor uništavanja i mržnje, gubljenja i tuge zbog jednog uništenog i ukradenog vremena. Svaki moj povratak rodnom kraju rezultira upravo ovakvim mislima. Posvuda susrećem svoje davno ostavljene emocije, dočeka me ta zemlja toplotom i usred zime, jer ta zemlja je zapravo nevidljiva potka moje duše na kojoj vrijeme izatka sve ono što sam danas. Hvala Marija, hvala Ana na komentaru i čitanju. Hvala draga Sonja na ponovnoj objavi moga teksta.
Ovako se samo SRCEM može pisati. Prelijepo!!!
Draga Dragice,
hvala na ovom predivnom clanku koji zbori istinu mnogih zivota i sjecanja, te je preslika i mog zivota buduci da sam i ja dijete Bosne, dijete prije rata,dijete poslije rata, dijete sadasnjosti. Vidim potvrdu istina koje su se sakrivale duboko u meni. Hvala ti na tvojoj snazi,nesebicnosti i srdacnosti da s nama podjelis dio svoje velicine, ljubavi, mudrosti, duse i srca!
Draga gđo Nela!
Hvala na komentaru i vašem vremenu. Ponekad dođe vrijeme kad sve ono što godinama čuvamo u duši sazrije, i moramo ga
( mi koji pišemo ili pokušavamo pisati) podijeliti s drugima u nadi da će pomoći novim generacijama da prepoznaju besmisao rata i ubijanja i smisao ljubavi u životu, jer poslije svega, ljudi na tim prostorima još uvijek žive skupa djeleći iste ili slične sudbine. S radošću ću pisati i dalje na ovu temu…
Hvala još jednom na podršci!
Draga gospođo Dragice, veoma mi je drago što ste nam se javili na ovom portalu. Znate, uvjerena sam da postoji samo dvije vrste pisaca: oni, koji to rade iz interesa i oni, koji drugačije ne mogu…Izlazi to ravno iz srca i duše. A kakvu dušu i ranjeno srce imaju ljudi iz Bosne, govore upravo ove Vaše lijepe riječi. Naravno, ima još puno takvih i u Lijepoj našoj i posvuda danas u svijetu među silnim izbjeglicama. Ali, nije li ta kalvarija počela još davno, davno upravo nama u Bosni? Puno je to stoljeća, koja su se urezala u naša pamćenja…izmiješala i… Read more »