Sven Adam Ewin
Dok pikira na tu… golu granu tvoju,
taj Anđeo Mira (bit će što će biti),
Učini mu psinu: podmetni mu koju,
Što se lišćem ljeta još ponosno kiti.
On će sav u čudu, putem es-em-esa,
Izvijestiti Oca, da je greška bila:
„Oprosti mi, Oče, ispao sam blesa,
Ova grana još je puna klorofila!“
I muljat će tako, i mljeti će, mljeti,
Sve dok strogi Otac na noge ne skoči:
„Kružio si dugo, prije nego sleti,
Pa gdje su ti bile anđeoske oči?“
I napisa ovo, za božanskim stolom:
„A sad pođi nekom… stablu posve golom!“