piše: Marija Kukić, lektorica Hrvatskoga glasa Berlin
Kada oblaci plaču lijevajući gorke suze,
Kada Sunce svima svoj zagrljaj nudi,
Kada jesen tiho na prstima se šulja,
Kad pahuljice plešu u zraku nečujni ples,
Kada cvijeće u naručju nosi raznobojne mirise,
Kada stara cipela cvili u kanti za smeće,
Kada kamenu puca srce jer ga svatko šuta nogom,
kada, kada…
Ovo oživljavanje neživoga oko nas zove se personifikacija. To je stilska figura koja daje ljudske osobine prirodnim pojavama, stvarima, životinjama, biljkama, svemu što nije čovjek. N
eljudska bića, stvari, pojave, dobivaju sposobnost najčešće govora, razmišljanja, pokreta, ali i osjećaja. Tako se naglašava njihova usporedba s čovjekom i ističe ljudskost koja je često veća od čovjekove.
Mnogi pisci, posebice pjesnici rado su koristili personifikacije. Naš pjesnički virtuoz Dobriša Cesarić u pjesmi JESEN piše:
Ona je tu. U tuzi kiše
Po poljanama tiho hoda
I kuda stiže u vis diže
Usplahirena jata roda…
Ja sam, radeći s djecom, izuzetno uživala baš tražeći od njih da u svojim usmenim, a posebice pisanim vježbama što više koriste ovu stilsku figuru. Čestu su se poistovjetili s oblakom koji plovi, prvom visibabom, leptirom koji oblijeće oko cvjetova…
I mogu reći da su to bili najušpješniji učenički uradci.