tekst: Marija Juračić
Čitam neki dnevni list i vrtim glavom. Moj zet, znatiželjan kakav već je, ne može odoljeti, a da ne pita:
“Što je, punice, opet vam nešto nije pravo?“
„ Pa kad baš hoćeš znati, nije. Evo, pogledaj ovu važnu vijest s prve stranice naše lokalne tiskovine. Izdan je uhidbeni nalog za jednim uvaženim blogerom i sada su svi sretni jer misle da će se cijelo pučanstvo svijeta dati u potragu za njim.“
„Da čitao sam o tome“, kaže zet mirno,“ i što vi tome imate prigovoriti? Sve je po pozitivnim zakonima Europske unije.“
„Po zakonu je, ali kako oni misle uhvatiti tog blogera? Hajde me, dušo moja pripametna, pouči da se i punica malo obrazuje.“
Zet se vrpolji pa vidim da ni njemu stvari nisu sasvim čiste. Ni on ne zna kako to djeluje u praksi. Pokušava se izvući pa govori o tome kako sada svaki policajac ima sliku dotičnog, kako će ga prepoznati na svakoj granici države u koju poželi ući, a kada se sasvim zapetljao, samo je odrezao;
„Imaju oni metode!“
Vidjevši da nisam zadovoljna odgovorom, prebacuje nepoznavanje problema na moju stranu.
„A kako vi to zamišljate? Možda da lovci na glave u šerifovom uredu pogledaju tjeralice, sjednu na konja i krenu u potragu?“
Vidim da aludira na moje godine i zastarjela razmišljanja koja s njima idu, što me uvijek naljuti pa mu odbrusim:
“Ne može lovac na glave ući u šerifov ured jer lex šerif još nisu uveli pa lokalni šerifi tek čekaju na tu titulu, a što se tiče nagrade, mogli bi preko moćnog facebooka poštenom nalazniku ponuditi bar neku dionicu plijena, bez obzira na to tko će ga se u konačnici domoći.
A ovako, čekaj magare dok trava naraste!“