Pismo majke čiji sin ( u tekstovima naš Junak) ima cijeli niz ozbiljnih dijagnoza … Asperger, astma, govorna mana, srčana mana, Tibia vara, PTSP
Što to znači, biti normalan?
Često, kada razgovaram s poznanicima ili prijateljima o ponašanju svojega Junaka, oni meni uporno ponavljaju da je on normalan. I ja se slažem s njima.
Djeca u spektru autizma su poput palete boja, ni jedna nije slična, svaka je drugačija a opet prekrasna.
Da, tako bih ja opisala i Junaka. On je poput duge, ima drugačiju boju od svojih vršnjaka, razlikuje se u pogledu i u izražavanju.
Nedavno sam bila u školi na savjetovanju u vezi njegovih prava za državnu maturu.
Njegova profesorica iz hrvatskog jezika želi mu pomoći, vjeruje da on može napisati esej od 200 riječi, ali za maturu je potrebno napisati esej od 400-600 riječi.
Sve to zavisi od njegovog raspoloženja taj dan, ali i od mogućnosti. Mene tješi što znam da će mu njegova škola pomoći, oni njega cijene kao svoga genijalca.
Puni razumjevanja i podrške, stručno ali bez pritisaka oni ga usmjeravaju prema uspjehu, vjeruju da on može više. To mi stalno govori i njegova asistentica koja mi šalje svoja zapažanja.
Nakon našega razgovora moj Junak piše esej i dobiva iz njega 5 i 4. Napisao je više od 400 riječi. Sav uspjeh koji on postiže pripisujem radu u školi. Trud koji ulažu profesori i asistentica meni je, kao njegovoj majci, dar od Boga.
Moram priznati da sam nekada i ja imala neka pitanja na koja nisam imala odgovore, nisam imala koga pitati, nije me imao tko ni razumjeti.
I sada se osjećam tako. Ipak želim drugima pomoći, jer sve više susrećem roditelje koji imaju pitanja baš o svojoj djeci, njihovom ponašanju.
Pitala sam se, zašto moja djeca nisu igrala nogomet, zašto su više voljela čitati, nikada nisu povukli mačka za rep. Sad vidim da oni sliče meni, ja sam bila ta koja nikada nije voljela nogomet, jer je grub. Više sam voljela samoću i čitanje mi je kratilo vrijeme a životinje sam obožavala i bila pažljiva prema njima.
Iako me život nije mazio, ne posustajem. Ponekad pokleknem, teško mi je, ipak se opet pridignem i dignem visoko glavu, na sve gledam pozitivno.
Dobrota proizilazi iz karaktera, integriteta, iskrenosti, ljubaznosti, velikodušnosti, moralne hrabrosti i tome sličnog. Više od toga, dobrota je kako se odnosimo prema drugim ljudima (Dennis Prager).
Gospođo Slavice,ove priče pišem i za sebe ali i za druge Majke i Očeve,velikim slovom jer svi koji imaju djecu sa poteškočama u mojim očima su veliki.Svaki dan susrečem roditelje koji traže odgovore na pitanje,što če biti sa mojim djetetom kada odraste,hoče li moči raditi,samostalno živjeti,imati svoju obitelj,pitam se i ja a Junak mi voli reči”ne boj se ja se neču ženiti”. Naj veča potpora su mi profesori koji mi kažu da im je drago da ga imaju i da mogu raditi sa njim,u nekim stvarima je odličan a u nekima mu treba pomoć ,oni mu se prilogađavaju.Hvala vam na… Read more »
Srce! Vi ste samo srce, draga Junakova majko! Zato je i Vaš Junak takav. Lijepo je što mu u školi pomažu i što ga vole, ali osnovne smjernice za život dali ste mu VI. I na tome Vam treba čestitati.
Naravno da je Junak normalan. Normalni su svi koji svijet čine boljim, na ovaj ili onaj način.
Treba vjerovati u svoju djecu, treba ih učiti da čine dobro, baš onako kako to Vi činite, i rezultati neće izostati.
A različitosti? One nas samo obogaćuju.