LIJEPO IMATI TE

tekst i foto: Sonja Breljak
Berlin/ Ovogodišnji odmor u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, od kojega  smo u ove berlinske, jesenje dane, kao vječnost daleko, a tek je koji mjesec iza, sadržavao je u sebi i po jedan zadatak  ostvariv u obje države.

Starija kćerka se udaje, eto baš danas dok čitate ove redove, pa njemački zakonodavac traži dokumente potrebne za sklapanje braka u Njemačkoj, u njemačkoj općini s njemačkim državljaninom. Pada mi na pamet, smiješna usporedba kako ću poslije ovog događaja, po sadržaju tekstova moći konkurirati Mariji Juračić i njenim dogodovštinama sa zetom.

Dakle, kako teoretski imamo dva državljanstva, ono Bosne i Hercegovine  iako ne posjedujemo BiH pasoš, te i hrvatsko, za vjenčanje je potreban rodni  i slobodni list iz Bosne i Hercegovine, pa potom uvođenje u Matičnu knjigu i izdavanje rodnog i slobodnog lista u Hrvatskoj. Zvuči malo komplicirano, a?

K jednom dijelu zadatka uputismo se prije a k drugom, poslije mora. Pribavljanje dokumenata… pa to nije ništa, za tren ćemo mi to, razmišljamo. Sad, nije da se namjera pretvorila u horor, ali ipak, potrajalo je pomalo.

Najprije se iz Bugojna, automobilom zaputismo u Livno. Eto, i suprug i ja smo rođeni u Bugojnu. A od naše djece, nitko! Jedno od njih, Anja, najstarija, igrom tadašnjih prilika, u Livnu.

Dakle, relativno brzo otkrismo bolnicu, općinsku zgradu …pa se zaputismo u potragu za potrebnim dokumentima.

U općinskoj zgradi vrlo brzo dođosmo na red. Istina, službenik je više (a bespotrebno) insistirao na podacima budućeg člana naše obitelji, pa kopamo, ispisujemo, zovemo …pravi triler.  Dobro je da taj internet funkcionira. Ipak, platismo ubrzo na općinskom šalteru i imamo rodni i slobodni list. U zgradi suda, koja je tik uz općinsku zgradu, brzinom svjetlosti, platismo i dobismo i apostille, pečat koji ovjerava dokument za upotrebu u inozemstvu. Sad smo u rukama, nakon sat veremena u Livnu,  držali ovjereni rodni i slobodni list iz Bosne i Hercegovine. Sad samo  to isto trebamo i iz Hrvatske.

E, sad, taj zadatak bio je već malo opširniji. Za njega nam je trebalo, ni manje ni više, već, dva dana.

Odgovarajuću općinu u Zagrebu, pronašli smo vrlo brzo, u prizemlju zgrade platili te relativno brzo uveli kćerku u matičnu knjigu rođenih za što su nam uzeli i zadržali originalni rodni list, i uz to i s, u Bosni plaćenoj, apostille. I kad se činilo kako će sve ići glat, pa ne čudi onda da će uskoro, neke dokumente biti moguće zatažiti elektronskim putem (mislimo), kad, zastoj!

Sad smo u zgradi suda. U odgovarajućoj službi, službenica potpuno neljubazna, sva puna sebe, kao da su stranke dosadne muhe koje rukom otklanja s ramena. Traži da vani, ispred zgrade suda, na kiosku, kupimo biljege. Biljege? Pa, to ni u Bosni, u malenom Livnu, nisu tražili.

Odlazak na kiosk nije bio dovoljan, nema biljega odgovarajuće vrijednosti, pa trčimo, tražimo okolo. Kad se ponovo pojavismo kod stroge gospođe, saznadosmo da nam (njima, u stvari) treba kopija slobodnog lista iz Bosne i Hercegovine, koja treba tu ostati.

Naivno, pitam:

– Nije li moguće da sami, ovdje u sudu načinite tu kopiju.

Gospođa me čudno gleda, kao da sam upravo izrekla kakvo svetogrđe te, strogo, kroz nos, a povišenim glasom, veli:

– Ali, gospođo, ovo je sud!

-Da, i? Cijeli sud nema kopir aparat?

Po apostille, pečat, ovjeru hrvatskog dokumenta dođosmo tek dan kasnije… Nije lako Hrvatima s takvom birokracijom.

Razmišljam u ovaj kasni sat noći uoči ovog petka, i o ovim doživljajima od ovog ljeta. Ali i onima prije. Kako je  vrijeme proletjelo. Od djevojčice, do mlade žene. Škola, knjige, studij, samostalni život, putovanja bliža i dalja… Stizala te braća i sestra, pa nam nekako tvoje odrastanje izmaklo, oborilo nas s nogu. Ti, hrabra, sva svoja, posebna.

Sad evo, petak je. I ja razmišljam u ovaj pozni sat o svemu što nam se dogodilo, prije i poslije rata.

I,  da, razmišljam kako se sve najljepše, u stvari, događalo upravo s djecom, s njihovim odrastanjem. A, sad, vidi, odrasli ljudi, mladići, mlade žene.

Lijepo je imati te, draga.