piše: Sonja Breljak
Velika Gorica-Bugojno-Makarska / Nek putovanje traje danima. To volim. Znam, nekom je dobar godišnji odmor, otići nekamo, stići na odredište što prije, što brže, odmarati tjedan dva i onda tako odmoran, što prije nazad, ne gubeći putem energiju.
Eto, meni to (još) nije. Uživam kad putovanje traje i kad se smjenjuju gradovi, ljudi, doživljaji, susreti.
Negdje krajem travnja ciljano posjetih Zagreb i Slavonski Brod. Neće ni sad bíti zapostavljeni, no put od mjesta boravišta u Hrvatskoj, vodi ovaj puta, najprije do rodnih krajeva, zavičaja i rodnoga mjesta u Bosni i Hercegovini.
Kako se smjenjuju državne teritorije i granice, tako se mijenjaju predjeli i krajolici, okolina, način gradnje, način života, odijevanja a bome i pisma i pravopisa.
Iako nas putukaz u Hrvatskoj upućuje da je ispred nas granični prijelaz prema Bosni i Hercegovini u gradu Bosanska Gradiška, na licu mjesta ukaza nam se tek Gradiška. Bez (božemiprosti), onog Bosanska. Rezultat je to ratnih zbivanja i od strane samoprozvane Republike srpske prisvojenih teritorija te izmijenjenih naziva što je uzrok brojnih i kasnijih podjela i svađa.
Načinjena je kaos država od Bosne i Hercegovine. U njoj se tri strane ni o čemu ne mogu dogovoriti. Slika je takva i na terenu uočljiva čak i površnim promatranjem.
Recimo kod zastava ili pisma koje se upotrebljava. U dijelu oko Banjaluke u javnoj upotrebi je pretežito ćirilica. Kako se primičemo Srednjoj Bosni, nazivi gradova ispisani su latinicom i ćirilicom samo su u nekim dijelovima, gradovima, naseljima i selima, crnom bojom premazani oni na ćirilici a ostali vidljivi oni na latinici pa potom, idući prema Hercegovini, samo na latinici.
Ulaz u Bugojno, moj rodni grad, uvijek je poseban. Naime, grad i ja smo u fazi otuđivanja pa smo na nekom uzajamnom “promatranju”.
Najprije, već pri ulasku u grad, doživim uvijek svojevrstan duhovni potres prolaskom kraj osnovne škole koju sam pohađala osam razreda. Nosila je naziv “Vojin Paleksić”. Ime je to jednog od trojice mladića, uz Stipu Đereka (druga osnovna škola) i Mahmuta Bušatliju (Gimnazija) poginulih u ranim dvadesetim godinama u Drugom svjetskom ratu i proglašenim narodnim herojima. Njihove biste, nakon poratnog (devedesetih) prvotnog uklanjanja pa postavljanja istih ali nejednakih veličina, stoje sad (kao nekada) jedna pored druge ( i iste veličine) uz zgradu gimnazije na bugojanskom korzu.
Osim svojevremenih ljetnih odlazaka baki u Slavoniju, u ovom sam gradu provodila svo vrijeme do polaska na studij u Sarajevo. I voljeli smo se grad i ja.
Samo, grad nisu tek kuće i trgovi, već i ljudi. A ja, evo, prolazim ulicama moga rodnoga grada, još prepoznatljivih obrisa a nasilno, ratom, promijenjenog sastava, i zaključujem kako ne poznajem skoro baš nikoga više.
I ono malo hrvatskog življa, zamiče iza granica Njemačke, Irske ili još dalje, Kanade, Amerike… Ja skoro da i nemam više kome dolaziti. I sav posjet i susret svest će se uskoro tek na onaj koji se odigrava na bugojanskom groblju.
A što reći na to, odlazak mladih ljudi je i teritorijalno širi, osjetan i u Hrvatskoj, posebno u nekad poljoprivredno i prehrambeno najvažnijoj Slavoniji a reklo bi se i u Dalmaciji gdje je gramzivim poslodavcima, izmakla jefitina radna snaga željna dostojanstvena života pa i na račun čežnje za domovinom.
Velim, moj grad i ja u fazi smo promatranja i otuđivanja. Neke stvari nikako preboljeti pa me još vuku iz godine u godinu. Sakupljam po majčinom stanu ono nešto uspomena, slike koje smo slali brat iz Amerike i mi iz Berlina, ogledalo pletenog ovira koje je radio moj ujak Jozo u valpovačkoj pletari koje više nema, pa ručni, heklani radovi koje je godinama, nakon povratka iz druge smjene, s puno pažnje i strasti, izrađivala moja mama… Oklijevam. Ponesem li i te uspomene, čemu ću dogodine dolaziti?
Iz Bugojna, preko šumovite Koprivnice kojom je zimi teško putovanje po zaleđenim cestama, ulazimo u tunel i izlazimo u neki drugi svijet, širokoh vidika. Kupres. Lijep a pust, kao zaleđen pejzaž, nigdje ni čovjeka a niti životinje. Prostor živne zimi jer su tu skijaški tereni vrlo blizu ljubiteljima skijanja iz nedalekog Splita. Eh, šta bi nam predci rekli? Bavljenje stočarstvom i proizvodnju hrane zamijenili smo zabavom i potrošnjom. Kako ovdje tako i u Hrvatskoj. Kud nas to na koncu vodi?
Dok sričem ove redove i spuštam ih na bjelinu Hrvatskog glasa Berlin, koji nije na godišnjem odmoru kao njegova urednica, tiha je i mirna noć u Makarskoj kamo smo stigli u ponedjeljak. Baš sve je utihnulo. Iza je topal dan, mirno, toplo more, puna plaža (što meni ne smeta) i dolazak (prvi u životu), naše malene unučice u Hrvatsku. S njom svi dani postaju zanimljivi. Sa svojih nepunih osam mjeseci, tek otkriva svijet. Rado bih da u tim nastojanjima, naše malene, netom rođene i one koji će još doći, ne ometamo. Ne kvarimo im svjetove (znamo kako to izgleda), nemamo na to pravo.
Da godišnji odmor za jednu novinarku i urednicu nikako ne može biti samo to, potvrđuje i dan iza. Pratim događaje i u Berlinu, pa nastojim suradničkom mrežom pokriti skori dolazak (27. i 28.08.) premijera Plenkovića u njemački glavni grad i na razgovore s Angelom Merkel.
S druge strane i ovdje predstavljam Hrvatski glas koji je medijski pokrovitelj Festivala klapa uz mandoline und gitare koji se u Makarskoj održava 31. kolovoza u ovdašnjem ljetnom kinu.
Tim povodom dala sam izjavu za radijsku emisiju Hrvatima izvan domovine Glasa Hrvatske koje zanima ta naša naklonost lijepoj, dalmatinskoj pismi. A zanimao ih je i nedavno organizirani flasch mob, zajednička izvedba pjesme Vjeruj u ljubav, pokojnog Olivera Dragojevića, kod Brandenburških vrata u Berlinu …
Bit će zanimljivo narednih dana u Berlinu a i ovdje.
Do sljedećeg javljanja, lijepe pozdrave šaljem svim čitaeljima širom svijeta iz tople i ugodne makarske noći.
Čitamo se! (Bolji poznavatelji Glasa, znat će čemu i o komu govore, koga se spominju ove riječi.)