piše: Igor Matijašić
Prezime Bogdanović dosad sam, kao istinski sportski fanatik, vezivao isključivo uz nogomet i košarku. Jozo je bio nogometaš Dinama o kojem je jednom nezaboravni radijski reporter Ivo Tomić skladao sjajne stihove nakon što je zabio pogodak – „Popijte jednu lozu za našega Jozu!“ Budući da je u toj utakmici postigao još jedan zgoditak, znam neke koji se nisu zaustavili samo na čašici…
Košarkaš Bojan ima sve ono što je nekad posjedovao legendarni Dražen – karizmu, predanost radu, sjajan šut, pozitivnu drskost i obilje talenta. Nažalost, nikad dosad nije uspio pokrenuti reprezentaciju kao što je to činio neprežaljeni kapetan.
Danas sam upoznao još jednu osobu prezimena Bogdanović, Marlenu iz Tučepa.
Dobro, ne mogu reći da baš nisam čuo za nju i prije budući da nastojim pratiti sve pozitivne priče vezane uz školstvo. Znao sam da postoji „neka“ blizu Makarske koja radi sa svojim učenicima na tabletima, ali nisam zapamtio niti ime niti prezime. I čitao sam nešto o tome, ali mislio da, kao i iza svega kod nas, stoji lokalna politika ili kakav moćnik koji je sve „pogurao“.
Moja greška!
Danas je u moju školu stigla ona – učiteljica koja mi ponovno potvrđuje moj (pre)naglašeni optimizam i činjenicu da se može i u našoj zemlji.
A priča je tako pozitivna, tako vjerna, tako poticajna. Tako naša!
Priča iz Hrvatske!
Dakle, Marlena tamo dvijetisućeineke praktički nije znala ništa o računalima. U malom dalmatinskom mjestu kakvih je na stotine u našoj zemlji, činjenicu da je odlučila nabaviti laptop mnogi su gledali s podsmijehom. Možda su neki činjenicu da će uložiti sate i sate u svoju edukaciju smatrali iznimno ludom idejom dok su zadovoljno zbrajali iznose dobivene od najma svojih apartmana. Vjerojatno su na njenu ideju samo odmahivali rukom i kroz zube istiskivali ono poznato „biži ća!“.
A Marlena nije mislila tako. Krenula je od nule uvjerena da može, ako su mogli i drugi. Počela se educirati, skupljati sve moguće informacije vezane uz digitalne sadržaje, skupljati priznanja, povezivati se s ostalim školama i zemljama, tražiti besplatne aplikacije…
Razmišljala je o budućnosti i svojim učenicima kojima će pružiti nešto novo.
A onda se lavina zakotrljala! Predstavila je ideju o tabletima u nastavi roditeljima koji su podržali prijedlog, odvojili ne prevelik iznos za obrazovanje svoje djece i sve je moglo krenuti. Vjerojatno su neki od njih (baš kao i ja prije no što sam odslušao Marlenino predavanje) bili prepuni pitanja – što ako se tablet razbije, hoće li tehnologija utjecati na njih, hoće li postati ovisni o tabletima, što ćemo s drugim razredima koji nemaju te mogućnosti?
I čitav niz sličnih pitanja…
Marlena, ta nadasve simpatična učiteljica iz Tučepa, nije mislila tako! Najavila je roditeljima da će se tableti koristiti samo dijelom u nastavi, da će se toliko vremena koliko provedu pred zaslonom učenici morati baviti i tjelesnom aktivnošću, natjerala je roditelje da upišu djecu u neki sport.
I krenula je korak po korak…
Umrežila učenike koji su bili oduševljeni aplikacijama, zadacima u skladu s njihovim poimanjem svijeta, izbacila udžbenike i bespotrebne papire.
Vrijedi istaknuti da su mediji, baš kao i ja danas, vrlo kasno „u potpunosti otkrili“ Marlenu. Tek nakon što je dvije godine koristila tablete u nastavi, netko je nešto načuo o tome (kako to već obično biva „u nas“) i dozvao kamere.
Danas Marlena ubire plodove svoga rada i svoje vjere da se može! Danas joj roditelji zahvaljuju što je učinila za njihovu djecu. Danas učitelji, stručni suradnici i ravnatelji slušaju njezinu iskrenu životnu priču i svi u sebi vrte njeno pitanje s početka.
Ako je mogla ona, možemo li i mi?
Može se, itekako!
U Hrvatskoj!
Zemlji iz koje se bježi, ali u čijoj unutrašnjosti još uvijek ima dovoljno Marlena da probude nadu u bolje obrazovanje.
Nadu za koju se nadam da, kao u poslovici, nikada neće umrijeti. Marlena je za mene definitivno priča dana, tjedna i mjeseca.
Učiteljica koja me svojom pozitivom, u doslovnom smislu, oborila s nogu…