piše: Branislav Mikulić
/ Zavjesa nad Tribunalom se spustila 29. novembra 2017. Glavni sudac je tako naredio pošto je, izrekavši presudu, spazio da se general stropoštao. Tako je bilo odlučeno već mnogo ranije. Haški sud za Jugoslaviju prestao je s radom jer je obavio sve formalne zadatke pred njega postavljene. Svi postupci su završeni. Potvrdjeni.
SUD U HAGU JE OBAVIO SVOJ POSAO … ali na način da je podgijavao animozitete svih ovih, poratnih godina. Obavio je posao ALI ZLE STRASTI NIJE SMIRIO. Tako ja vidim.
Mislim da je greška velika što su se ti sudski procesi razvukli na tolike godine, na čitave dvije decenije pa i više. Krivica je to suda u Hagu. Trebao je sve vođe, one koje su južnoslavenske narode uvukle u rat, osuditi već dvije godine nakon rata.
SVE VOĐE – i to jednostavno jer su odgovorni za izbijanje rata ili za to da rat nisu spriječili. A onda i generale svih armija koji su prešutjeli, nisu spriječili ili nisu osudili zločine što su ih učinili pojedinci i jedinice pod njihovom komandom.
Dakle, osuditi 200 najodgovornijih, arhitekata i kolovođa rata. I omogućiti nam da se okrenemo budućnosti, saradnji, pomirenju ako je ikako moguće, a moguće je, uvijek je moguće ako postoji dobra volja i ako je ona poticana s vrha, prije svega od strane političke, kulturne, intelektualne i naučne elite.
Naravno, trebalo je bez pompe suditi i svim pojedincima koji su okrvavili ruke, svima, na svim stranama. Strogo i po istim aršinima. Sve je to trebalo obaviti za 3-4 godine, recimo do 2000 godine, a ne ovako, razvuči kroz dvije decenije, čitave 22 godine. Rane se sa svakim sudjenjem nanovo otvarale, žrtvama se manipulisalo i trgovalo, mržnja se podgrijavala, polarizacija opet produbljavala, radjala želja za ‘novom pravdom’, pa i za osvetom … Toga smo svjedoci i danas. Nažalost.
Dovoljno sam star i pamtim: dvadeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata malo ko da je još mrzio Nijemce (‘Švabe’ kako smo ih u partizanskim filmovima zvali) koji su skrivili 1.700.000 žrtava tokom okupacije naših prostora, većina su bili nedužni civili. Nakon dvije decenije smo izašli iz kandži mržnje i želje za osvetom. Strasti su se smirile. Niko Nijemce neprijateljima nije smatrao, niko u mojoj sredini. Nasuprot, naši gradjani su u to doba (već od 1965.) masovno išli na privremeni rad u Njemačku, njemački turisti su preplavili Jadran. A kod nas DAN DANAS kao da je rat… kao da je 1941 ili 1991. Mnogi su još u svojim busijama i jedni na druge reže. Mržnja ključa. Malo, suviše malo smo naučili od sopstvene prošlosti, a niti od tudje. Ima divan primjer iz Ruande, iz Afrike.
NAJSTRAŠNIJI ZLOČIN MODERNOG DOBA JE UČINJEN U RUANDI!!! Više od 800.000 nenaoružanih ljudi –medju njima nebrojeno mnogo djece, žena, staraca- je mačetama pobijeno i masakrirano u roku od samo 100 dana sredinom 1994.
Pripadnici Hutu naroda su izvršili genocid nad Tutsima. Genocid koji je brojem ravan stotini Srebrenica – najstravičniji od drugog svjetskog rata. I nakon takvog zločina (ni Hitler u naponu zločinačke snage’ nije uspio pobiti toliko života u tako kratkom roku), dva naroda u Ruandi su našli put pomirenja. U tri (3) godine su lokalni sudovi (mahom seoski sudovi sastavljeni od uglednih domaćih ljudi) suočili ubice i preživjele žrtve ili/i rodbinu žrtava i bez puno formalnih procedura otkrivali istinu o zločinima. Pa su onda od ubica tražili POKAJANJE, a žrtave pitali za OPROST.
Dva miliona ljudi se pojavilo pred sudom, pred licem pravde, pred licem žrtava. Samo najkrvoločnije vođe su završile po zatvorima. Sve je obavljeno za manje od tri godine!!! Ruanda i njena dva nekoć suprotstavljena naroda krenuli su put pomirenja i prosperiteta. Krenuli su graditi novo društvo, bolje, okrenuto dobru za sve.
Danas, dvadeset godina nakon rata Ruanda je jedna od najperspektivnijih afričkih ekonomija, stabilna zemlja u kojoj vlada mir i sigurnost, u koju turisti rado idu, u kojoj bujaju investicije stranih ulagača.
Za pouku neka nam ovo bude, makar naknadno, nakon što smo tolike godine protračili, umjesto da radimo na pomirenju. To je trebao biti najvažniji projekat, ne samo Suda već sviju i svakog ponaosob.
Sada kada je zavjesa nad Sudom pala, podignimo zavjesu pred svojim očima. Pokušajmo vidjeti svjetlo pa krenuti putem na kojemu neće biti mržnje, gdje ćemo dijalog o svemu htjeti voditi, imati dobro pojedinca za svjetionik i dobrobit čovjeka, građanina uzimati kao vrhunsku mjeru za sve. Posvetimo se dobru naše djece!