KRAJ PUTOVANJA

piše: Filip Ćorlukić... Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

Sretan prelazak preko Save. Noćas u Andrijevcima, posljednjem našem bivaku u ‘priko Save’, u nečijem košu za kukuruz svi smo slabo spavali. Prvo me probudilo kašljucanje, tamo u mraku. Podalje od koša. Kod drugog buđenja čujem šaputanje tate i Girardija. Treće je buđenje bilo konačno. U cik zore, kroz razmake letava vidim tri sjene. Priključio im se i Teški. Govore poluglasno, čini mi se namjerno.

– Čitavu sam noć premišljao što bi bilo najbolje. S one strane Save čekaju nas, sigurno! – uzrujano će tata. Što rekoše ona dvojica, nisam čuo.

Brod je kritična točka povratka, najkritičnija. Treba prijeći široku rijeku! Mosta nema. Ne možemo izbjeći kontrolu. Nikako… Prestrašenost mi se uvukla u tijelo i dušu. Razdanilo. Došlo vrijeme za konačan dogovor…

Vraćaju se čamci, prvi je najveći. Baš za nas. Stipo ga dohvati, pa privuče na šljunak. Ukrcavamo se brzo, što mora biti neka bude što brže! Tek nasred rijeke tata upita veslača koliko smo dužni za vožnju. Imamo dosta kuna, nije preskupo. Ukoliko sretno preplovimo i još sretnije prođemo kontrolu. Ništa ne vidimo od nasipa, ali tvrdo naslućujemo. Preopterećeno je plovilo utonulo preko razumne granice, to vidim tek pri kraju plovidbe. Ipak smo prebrzo stigli u čuveni ‘bosanski lonac’.

Polako se vučemo uz nasip, gdje nas tata zaustavi, i reče meni da kratko povirim iznad ruba nasipa. Munjevito virnem, pa izvijestim da dva partizana pregledaju svakog. i da  još dosta ‘naših’ čeka na red. Lijevo je tor, ograđen bodljikavom žicom… Pun je ljudi… žena i djece…

Kad sam kasnije povirio vidio sam da su svi partizani kod tora. Udaraju one unutra. Na nama je red. Kad sam opet povirio vidio sam da dolazi velika konjska zaprega. Kočijaš istovara, pa nosi do ograde tora vreće, pune nečega. Kad je istovario kočijaš se vraća, pa tad zapovijedi šapatom da se trpamo u kola.

Uspijevamo se utrpati prije kočijaševog povratka do kola. Kao da je malo usporio, kako bi nam dao više vremena. Tata ga sačeka pognut iza kola, gologlav, kako bi skrio svoju visinu.

Jedan stražar krenu prema nama, a neki partizan stiže iz Bos. Broda i strča niz nasip, do kola. “Ima li što nova?” — doviknu stražarima. “Nema, nema!” — odviknu ih nekoliko. “Uredu, idem ja, zdravo!” — doviknu im pridošlica, penjući se do kočijaša. — Idete li do Sijekovca? — upita nemarno.

– Idemo, idemo! — užurbano će tata, penjući se među nas, uz loše prikrivanu paničnost.

-Hej, kud ćete svi! — povika onaj glavni stražar koji je pregledao papire onima iz kompe, dok smo se mi krili iza nasipa. Krenu za kolima, ali s nasipa strčava nova skupina pristiglih kompom.

– Samo vozi! — zapovijedi pridošlica, pljucnuvši u stranu.

Pregledač papira ljutito odmahnu rukom, pa se okrenu slijedećim žrtvama. Dobri konji, krupni štajerci, uzvukoše na cestu i krenuše dalje od Broda, prema Sijekovcu. Cesta nas vodi nasipom.

Partizan nas napusti čim smo izmakli s vidika kontroli, a vozač zaustavi kola iza prve okuke. Kod nekog kukuruzišta.

– Brzo izlazite, ja ne mogu dalje… kasnim! –naredi. Nije htio naplatiti ovu prevrijednu vožnju.

-Sretno vam bilo! Reče, zakrenu kola, pa se vrati prema Bosanskom Brodu.

Sve se to odigralo točno u sekundu, u milimetar, onako kako je najbolje. Slučajno!?

Vlakom prema rodnom selu Vrhovi.

Naš vlak, spori uskotračnjak, vozi prebrzo. Veliku smo opasnost prebrodili, sada idemo u veliku neizvjesnost. Jesu li ujaci preživjeli promjenu vlasti? Oni su nam jedina nada. Tata, Girardi i Stipo ostadoše, a mi smo se ukrcali na vlak u onom kukuruzištu kod Broda. Tu smo u blizini želj. postaje sačekali vlak i ukrcali se. Prebrzo smo prešli onih dvadesetak kilometara od  Sijekovca do Dervente. Nelagoda i potištenost se pojačaše. Od svih, samo mala Ljilja nije zaplašena i mirno je spavala na maminom krilu. Mirno je doživjela naš bijeg iz Tuzle i putovanje ‘partizanskim vlakom’ do Živinica. Bezbrižno je pjevušila u deki, na maminim leđima, kad smo se probijali kroz smetove planinskih snjegova do Zavidovića… mama, ja, Gina i ona. Pri nastavku bijega, pogled bi joj se zaledio pri naletu dosadnih kukuruzara (partizanski i engleski lovački zrakoplovi). Sada mirno sanja svoje dječje snove. Možda.

Na dervetskoj želj. postaji Filip čučnu na pod. Može ući tko poznat, a rasplet se susreta ne može predvidjeti. Kao za nevolju, vlak predugo stoji. Ili mi se tako pričinja. Kad pođe minu jedan strah, ali nas pritisnu tjeskoba zbog dolazeće konačnice.

U Vrhovima izlazimo, a Girardijeva supruga i djeca produžuju. Neodlučno stojimo pod velikim kestenom, zasađenim još za Austrije. Sad treba odlučiti hoćemo li na vrhovsko brdo, kod strica Jure, ili na Tokića brdo, kod ujaka, kako smo ranije planirali. Udaljenost je podjednaka… Dotaknu me neka daleka misao: “Možda smo trebali produžiti do Tuzle. Odande, zapravo, nismo tajno pobjegli. Imali smo propusnicu s potpisom Franje Herljevića. koju nam je iskamčio naš kum, Jure Begić. Za godinu dana partizanštine silno je napredovao.”

Dolazimo ujacima. Vlak ovdje dugo stoji, uzima vodu i ugalj. Imamo još vremena za razmišljanje… “Kud god poći, kući doći”, a gdje je ta naša kuća! Mama je sve dvojbe riješila – kako izgleda. Čim vlak napusti postaju, mama nas povede svojoj rodnoj kući. Braći, na Tokića brdo.

Prvi nas ugleda Mato, sinčić ujaka Nikole: Eno tetke i dice! — povika  unjkavim glasom, pa otrča javiti ostalim. Mlađi je od mene, ali mi je posebno drag. Možda zato što nam se silna Tokića dječurlija obojici rugaju da govorimo ‘kroz nos’.

Časkom se u šljiviku, među kućama, okupiše obitelji dvaju ujaka, Bariše i Nikole. Pristižu ostali Tokići. Grle nas i ljube, ispituju, plaču, ali i nadu nam daju.

–Kod nas ćete svi bit! — nudi ujna, Nikolinca. — U nas je kuća veća i novija.

–Ja sam najstariji, pa ja odlučujem! — ozbiljno će Bariša. –Nećemo vas dilit… Ajd, nek se prvo naidu i odmore dušu, posli ćemo vidit.

Bariša zna da se tuga i zabrinutost liječe radom i molitvom. Odmah nas uklopi u težakluk. Tri mu se starije kćeri brinu o kući, okućnici, kravi, svinjama, živadi… Kad zatreba proširuju djelatnost kod žetve, vršaja, okopavanja kukuruza. Anica je stalna stopanica, Manda i Mara prema potrebi. Dvije mlađe, Kaja i Jela, te sinčići, Jozo i mali Anto, najviše su uz stoku, ali se uključuju i u velike poslove kad zatreba. Nikolina su djeca mlađa. Najstariji, Ivan, kao i Barišin Jozo, mojih su godina. Tu su još, Mato, Marijan, Anđa i Lucija (Luja). Kad se tu priključimo, ja, Gina i Ljilja, a blagdanom i ostala Tokića djeca, na brdu je “dice ko blata”!

Stalno odlazimo na željezničku postaju.

Transporti povratnika. Mnogi naši povratnici prolaze željezničkim transportima, zajedno s onim iz drugih krajeva. Kad prođu, više im se gubi svaki trag. Svaki novi transport željezničari nekako najave iz Broda, Dervente, Bišne. Tada se napušta svaki posao. Zabjelasaju se puteljci bijelim ženskim haljama (košulje), postaji žuri malo i veliko. Tražit će brata, oca, sina, muža, đuvegiju. Prepoznaju ih teško, nekada u trenutku polaska tužnog vlaka. Kad u okuci zamakne za Tokića brdo, kolodvorom se začuju tihi, očajnički jecaji. Tek je ponetko uspio naći nekog svoga, dobaciti mu hranu i bocu vode. Ostali donesene zavežljaje ubace kad vlak već odlazi, pa kome dopane. Nek su ruke prazne, kad je srce prepuno tuge. Da stražari nisu srca kamenoga, mnogi bi se sretniji kući vraćali. Ni vrazi pakleni ne bi imali tvrđe srce, kad bi ga uopće imali… Hoće li se kosturi u koži moći vratiti svojim obiteljima, i kada?

Nedjelja je, spremamo se na svetu misu. Kroz šljivik protrča Jurica Opačak vičući: “Stigo je u Vr’ove trancport pun naši”… Viđeno je svi’ pet Martinovčini’ sinova… iz Vr’ovaaa!” On otrča dalje, a ja odustajem od mise.

–Brzo u Vr’ove, do usika kod kuće Ivćana Bekića! Usput svrati u našu bašču, pa naberi kiseli jabuka. One dobro gase žeđ! — doviknu mi mama.

Krećem bez premišljanja, kako bih stigao prije vlaka, dok on kruži okolo penjući se uzbrdo. Na ‘obalama’ usjeka kud vlak mora proći zatičem mnoštvo djece. Puna im njedra što jabuka, krušaka, po koji komad kruha, odlomljen u trku.

Ubrzo vlak dostenja, rigajući oblake dima. Stražari se ne nadaju našoj zasjedi, pa voćna kiša pade u prave ruke. Neki su ‘kosturi’ dobili  nehotični pogodak u glavu, ali i dalje dovikuju slabašnim glasovima: “Bog vas blagoslovio, dico!”. Na svetu misu nisam otišao, ali sam uvjeren da mi je oprošteno.

Transport bivših partizana.

Sljedeći dan čekamo na vrhovskoj postaji, neće li doći kakav nenajavljen transport. Stiže sobara (putnički vlak). Vagoni su puni bivših partizana, vidi se po dijelovima odjeće. Nemaju oružja. Lutaju između kolosijeka, dok se lokomotive pune vodom i ugljem. Najednom strka kod blokarove kućice, odakle se ručkama povlače žice za skretnice i signale. Oprezno se primičem gomili, iz koje dopiru usoptali uzvici: “Pucaj!… Pucaj šta čekaš!… Ubij ga, majku mu ustašku!”

Nitko ne bježi. Ohrabren, proguram se kroz gomilu. Imam što vidjeti! Četvorica naoružanih partizana pritišći jednog svog k zemlji. Na svakom je udu po jedan. Oboreni pjeni, trza se i viče dalje: “Ubij ga!… Nećeš?… E, evo vam obojici… trr-trrrrr… Tako, sad jedan drugog zakopajte, ako morete… ha-ha-ha!… Naprijeeed smjelooo… Juriiiš!”.

Samo što se ovaj smiri, nova strka. Jedan putnik iskoči iz gomile, pa se uhvati za željeznu ogradu vičući: “Naprijeeed, drugoviii!… Naprijeeed!… Nikog živaaa ne ostavljaaaj!” Kako se ograda ne da oboriti, on sve bješnje pokušava i sve glasnije viče. Utom čovjek iste engleske odore, kakve su partizanima u Tuzli bacali iz zrakoplova, pade preda me. Sklupča se plačući: “Sklanjajte se, drugovi, sad će topovi! Uvijek ih nanjušim… Ma, budale jedne, bježite! Ja neću, meni je dosta! Nek me već jednom pogode. Bolje sad, neg da me ufate naspavećke… Gadoviii, pucajte… Ne mogu višeee!” Sva trojica se smiriše. Dvojica njihovih razgovaraju. “U vozu miruju, najčešće spavaju, a vidi sad ovo! Sve su ispovraćali,” reče jedan. Nisam čuo što mu onaj drugi odgovori.

–Sviii u voooz, krećemooo! — naređuje naoružani partizan. Na rukavu ima crtu i zvjezdicu, oficir je.

Žena povezana maramom, proviri kroz prozor vagona: “Šta je to bilo” — upita.

–Ništa, drugarice, neki su borci imali napade živčane!”   — odgovori joj netko od onih koji se žurno ukrcavaju.

Živčana? Prvi put izgovaram tu riječ. To Bog sada kažnjava partizane što su svašta činili. Od malih nogu znam da vještice uoči poklada povraćaju na raskršćima. Vraćaju zarobljene duše prevarenih. Nešto je slično s ovim koje muči živčana.

O tati se ne govori. Naslućujem gdje je. On vuče konce obiteljskog upravljanja. U sveopćoj oskudici nije mi bez njegova znanja kupljen med. Svi u meni još gledaju slabašno dijete, koje neprirodno brzo raste. Bez upita ili zavisti, svi s razumijevanjem gledaju na moj jutarnji trk do hambara, gdje je u oknu s pšenicom zagrnuta kantica meda. Znaju da neću dirati Aničine lonce, ni zamotuljke s mliječnim proizvodima.

Moj jutarnji susret s mamom, kod hambara, vrlo je čest. Ja ulazim, a ona izlazi s punom košarom nečega. Redovito zakrene iza hambara, pretrči sokak, pa nestane u Mijatovim kukuruzima. U kući, ili dvorištu, pojavi se oko podne. Nitko je ne pita gdje je bila, a svi to naslućuju. Jednog me jutra iznenadno pozva na zajedničku posjetu Vrhovima.

Od povratka iz ‘priko Save’ nakratko bi razgovarali samo kad se donosila neka značajna odluka. Ona me s tatom sprema za vidljivu glavu obitelji. Obzirom na Filipove godine, on mora iz toga biti isključen, koliko je više moguće. Ovakav izbor ponosno primam.

Nadomak mog rodnog kućišta mama zastade:

–Znaš li kud idemo?– upita me zavjerenički.

–Nosimo tati jelo!– ponosno je pogledam u oči.

Mama se kao iznenadi, ali odmah upitno nastavi:

–A znaš li gdje je skriven?

–Ne znam, možda u Rupi.– odgovorim iskreno. Rupa je u Travnjačiću i jedino pravo mjesto za takvo što. Tajnovita je to vrtača, kakve nema u bližoj okolini. Od kada znamo za sebe, o Rupi se ispredaju čudne priče i o njenom Krescu, tajnovitom biću. Kresac je moćan, ali dobrostiv, pravičan, nepokolebljiv. Nitko ga još nije vidio, pa ipak se množe njegovi opisi… Ružan je zastrašujuće. Ima jedno oko i dva velika očnjaka… Za nekog je Kresac visoki, žutokosi mladić, koji nikada ne stari. Kakav je, da je, nitko ne bi želio noću posjetiti Rupu, Kreščev dom. Zbog stravičnih priča, možda bi tata u Rupi bio najsigurniji od dolaska ljudi.

Jeste, tu je! Mama objesi košaru o lijevi lakat, pa desnom znalački skloni ostruge, ne oštećujući ih. Pred nama se postupno otvara dostatno širok prolaz. Mama se usput nekoliko puta nakašlja, smirivši tako Kreščeve sustanare. Iz šumskog mraka doprije tatinu kašljucanje. Odmah je počeo šaputati s mamom. Kad mi se oči privikoše tami, razabrah dva ležaja. Na jednom je tata, a na drugom gospodin Girardi.

Zgodno su to napravili. Iskoristili su blagu strminu, niz koju je račvasta vododerina. Produbili su korita, pa poprječno postavili deblje kolce. Preko njih je šušnjasto granje, prekrito debelim ovčarskim ćebadima (biljcima). Ostalo uređenje nije teško zamisliti. Do listopada, bolje im sklonište ne treba.

Tata me privuče sebi i prisloni, začudo izbrijano lice, na moje. Iznenadi me ovakvom nježnošću. A, volio me, to znam. Uvijek ću se sjećati crvene jabuke, koju ozbiljni, strogi tata, jedinu koju je uza se imao, razlomi golim rukama, pa podijeli meni i Gini. Kad nas je nedjeljom susreo pred Klosterom. Vodio sam Ginu da vidi gdje ja idem u školu…

Sad me tata posla na obližnji izvor, Javor, po vodu. Donesenom studenicom tata napuni bocu, omotanu vunenim šalom.

–Vuna čuva od hladnoće, ali i od toplote, — pojasni mi.    — Ovako se voda neće brzo umlačiti… To ti je nauka, fizika, koju ćeš u školi izučavati.

Pred polaskom iz  skloništa, tata mi dade naputke. S Filipom ću otići do gimnazije, vidjeti kad je upis. Ovamo ću jelo i vodu počesto donositi sam. Nekad i novine.

Obično nas drugi mogu podsjetiti na događaje koje smo zaboravili, ali od svega ovoga što je Tonćo napisao i što mi je prije pričao ja se apsolutno ničega ne mogu sjetiti.

Ovime zavšava Tonćin dio priče…

…

Knjigu “Moja sjećanja na minulo stoljeće” možete naručiti naručiti kod izdavačke kuće Ceres.

Kontakti izdavača: