piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
U vrijeme moga najranijeg djetinjstva otac je još bio noćni čuvar na derventskoj željezničkoj postaji.
Prvo čega se sjećam dogodilo se kada sam imao oko dvije i pol godine.
Tu si sliku i sada mogu jasno predočiti, pa u mislima jasno vidim kako ujak Bariša izlazi iz kuće i nosi na ramenu mali sanduk napravljen od neobojenih dasaka. Dan je sunčan, pa iznad njega jasno vidim brajdu grozdove loze s već požutjelim lišćem. Znam da je u sanduku dijete. Slika je zamrznuta – ujak je zakoračio preko praga, ali nema kretanja. To je sve.
Ne znam zašto mi se ova slika toliko usjekla u pamet. Ne uklapa se u bilo što stresno za tako malog dječaka. Tek sam puno kasnije saznao da je moja majka tada rodila blizance, kršteni su (kak se pričalo) kao Ivica i Marica, a nakon jedan dan su umrli.
U Vrhovima sam živio do početka škole, a to znači oko sedam godina. Mnogo od onoga čega bi se po logici stvari trebao sjećati, uopće se ne sjećam. Četiri godine nakon mene majka je rodila moga mlađeg brata Antu, a još dvije godine kasnije sestru Anđelku. Uopće ih se ne sjećam iz tog vremena. Ne sjećam se čak ni starije sestre Marije, ali se dobro sjećam moje babe Anđe i djece strica Jure, s kojima sam se stalno igrao.
Ono čega se sjećam, nikako ne mogu složiti kronološkim redom. U najvećem su broju slučajeva to samo “zamrznute slike”, a rijeđe nešto kao vrlo kratki isječci filma.
Tako se, na primjer, sjećam da nam je jednog Božića procvala jabuka uz kuću. Vidio sam zmiju. Pečenje rakije, a ljudi oko kazana. Pečenje božićne pečenice na ražnju i t. sl. Imali smo puno gusaka. Jednom sam se prigodom htio poigrati s malim gusčićima. Kad sam prišao bliže gusak mi je skočio na leđa, prihvatio se kljunom i počeo me tući krilima. Ja sam vrištao, pa je majka istrčala iz kuće i skinula mi guska s leđa.
Gramofon
Vjerojatno sam bio već nešto stariji kad je otac kupio gramofon. Bila je noć, mi sjedimo oko ognjišta, a on ulazi i stvalja na policu sjajnu crni kofer. Otvara ga, stavlja ploču i pušta glazbu. Bila je to istinska čarolija.
Našao novac
Jednom sam prilikom u kući našao nekoliko srebrenih kovanica novca. Nisam to nikomu govorio, ali sam otrčao do babe i rekao joj da imam puno novca i da ću joj kupiti zlatne opanke, zlatni mlin za kavu i zlatnu lulu. Ona se samo nasmijala i pogladila me po glavi rekavši: «bezbeli da hoćeš». Malo kasnije je došao stric Jure i zabrinuto pričao kako je negdje izgubio puno novaca. Baba se sjetila što sam joj govorio, pitali su me imam li još one novce i gdje sam ih našao. Odmah sam im rekao i predao stricu novce.
Sami smo pravili igračke
Igračaka nije bilo, nego smo ih sami pravili. Ja sam vješto pravio pištaljke i trube od vrbove kore, a od stabljike kukuruza i bočno utaknutog kruga daskica od kukurozovine pravio sam «vodenice», koje sam za vrijeme kiše stavljao na male potočiće i svi smo se divili kako se brzo vrte. Moj je stric imao karbidnu lampu, pa smo uzimali nekakvu na dnu probušenu posudu, stavljali karbid na mokru zemlju i još pljunuli na njega. Preko toga smo stavili lonac i dobro ga utisnuli u mokru zemlju. Zatim smo plamen na vrhu dugaćkog štapa donijeli iznad onog otvora na vrhu lonca. To je zapalilo plin i lonac je uz snažnu «topovsku eksploziju» odbačen u vis. To nas je uvijek razveselilo.
Jedna moja majstorija iz tog perioda i danas me zbunjuje. Svaka je kuća u selu imala stan za tkanje, pa sam i ja odlučio napraviti jedan mali tkalački stan mojoj stričevićki Mandi, koja je bila mojih godina i s kojom sam se često igrao. Pojma nemam kako sam u tomu uspio, ali se dobro sjećam da je ona na tom stanu otkala komadić platna dugačak oko pet i širok oko tri centimetra. Još si mogu jasno predočiti sliku tog sićušnog tkalačkog stana s platnom, ali sumnjam da bih danas bio u stanju napraviti jednu takvu napravu.
Odluka o selidbi
Naša stara kuća postala je već pretijesnom za brojnu obitelj. Otac je tada već pristojno zarađivao, pa se odlučio za izgradnju nove kuće. Sjećam se da su iskopi za temelje već bili gotovi, kad je otac jednog dana došao i rekao da su ga prijatelji uvjerili kako izgradnja kuće u Vrhovima nema smisla. Njemu je teško svaki dan putovati na posao u Derventu. Marija već ide u derventsku školu, a uskoro ću i ja poći. Osim toga, on je sada službenik kojega Direkcija željeznica u svakom trenutku može premjestiti u neko drugo mjesto, a tad kuća ostaje prazna. Stoga je odlučio da neće zidati kuću, nego da će unajmiti stan u Derventi.
…