NAJLJEPŠI ADVENT

Iz naše arhive/ objavljeno 11.12.2017.

tekst  foto: Sonja Breljak
Berlin/  Silna komercijalizacija predstojećeg, meni najdražeg blagdana, navodi me da velike trgovačke centre obilazim u širokom luku. A ista traje svake godine sve duže i duže, počinje sve ranije i sve je agresivnija do te mjere da osim sjaja, darova i dobre hrane, brojni ne vide nikakav drugi, dublji smisao cjelokupne božićne priče.

Stiže mi ovih dana i jedan link, pa kad se na njega klikne može se dati glas da je najljepši upravo advent u Zagrebu. Vele, bilo bi to po treći puta, pa daj klikni, klikni. Ama, na šta, odgovaram. Turističke promidžbene poruke i fejs preporuke  traže da kliknem da su svjetiljke, kuhano vino i miris cimeta, naintenzivniji upravo u Zagrebu iako taj advent nisam ni vidjela ni čula a bojim se ono stvarno iščekivanje, doticaj srca s istinskim doživljajem i značenjem Božića, i ne stanuje u tom sjajnom adventu kojeg mi se nudi u Zagrebu, Berlinu ili drugdje.

Pouzdano to znam, jer meni se najljepši advent upravo dogodio…

Bilo je to u prošlu subotu, uoči prvog adventa negdje iza podne. Zasjao zaslon mobilnog telefona i malena, kratka porukica veli: – Rodila se Alexandra!

Eto, sva moguća svjetlost spustila se na me kad na prvi advent u berlinskoj Urban klinici na ruke uzeh malenu Alexandru, 3300 grama tešku i 51 cm dugu, unučicu.

Jasno i neminovno, rođenje ovog malenog bića, izaziva brojne emocije, poglede unazad, u središte srca i doživljaja.

Stigli u Berlin one nesretne 1994. godine s dvoje mališana od 3 i 5 godina… A sad mi na rukama predivna djevojčica, netom rođeno djetešce, tada za ruku dovedene, petogodišnje kćerke. Naš mali brodić koji je nosio nas dvoje roditelja i četvero djece, svašta je doživio i preživio u ove 23 godine života u Berlinu koje su iza nas. Sijalo sunce i nosio nas vjetar, veslali, brodili, održali se na životnoj pučini. Sad svjetlost naš trud obasjava.

U ovaj nedjeljni dan, na drugi advent, u posjeti smo kod najstarije kćerke. Par drugih termina podredih ovom, važnom. – Često ćeš to činiti u budućnosti, veli mi teta Liza, moja dobra prijateljica iz “Brođana” koja s bakinom  ljubavi prema unuci ima dosta iskustva, ta odnedavno je već i prabaka, pa joj na riječ vjerujem.

Vidjeti unuku Alexandru, rođenu prije osam dana, nismo došli samo suprug i ja. Tu su i drugi baka i djed. Nijemci. Obitelj Mühlhoff iz Remscheida. Baš onog Remscheida u kojem je naš urednik, pokojni Emil Cipar proveo skoro četrdeset iseljeničkih godina. Znao bi mi često reći: –Znaš, Sonja, sporo smo tada shvaćali da i druge majke imaju lijepe kćeri, aludirajući pritom kako na ljepotu gradova u Njemačkoj tako i na osobine ljudi.

Eto, ja potvrđujem, ne samo Emilovu gornju tvrdnju već i  da i druge bake imaju lijepe unuke. A i da advent može biti i drugdje lijep.

Ne poznajem nikakvu drugu svjetlost jačega sjaja od ove koja upravo ispunjava moje srce do posljednje i najmanje njegove odaje.

Ovaj advent, u kojemu sja rođenje djeteta moga djeteta, meni je najljepši (do sada).

Gdje je link za dati glas ovakvom adventu?