LIZINE I VLADINE ZLATNE GODINE

ISELJENIČKA PRIČA 

Iz naše arhive/ objavljeno 22.03.2012.

piše: Sonja Breljak

Berlin/ Trebao je ovo biti prilog u rubrici Susreti. Ali, eto, spletom okolnosti, do susreta s konkretnim događajem iz ovog teksta u stvari i nije došlo. Stoga se sve ”preselilo” u drugu rubriku, onu Iseljeničkih priča.

Jer …priču i njene protagoniste dobro poznajem. Istina, ne svih 50 godina …jer o tome se u ovoj pripovijesti radi, no, ipak dovoljno dugo da mi i glavni likovi i njihove sudbine, pronađu toplo  mjesto u srcu.

Eto ..ima tome skoro mjesec dana kako sam netom prošlu subotu i nedjelju rezervirala za odlazak u Frankfurt. Obećah doći na završnicu Večernjakove domovnice. U to ime, dan prije puta čestitah starijoj kćerki rođendan koji je padao baš na tu subotu, 17. ožujka, otkazah nedjeljni nastup s mojim crkvenim zborom, put u Hamburg na Croatijinu utakmicu, jedan poslovni sastanak, dvije kave, par tekstova …e pa sad, ne stigne se svuda a baš se svega nakupilo.

To još sve nekako razvukoh, odgodih, nadomjestih kad …s početka prošlog tjedna “iskoči” još jedan termin! Baš smo sjedili na sastanku Saveza hrvatskih društava Berlina kad mi u povjerenju, tiho, rekoše …znaš, subota …17-ti, spremamo potajno …kako, nisi tu? …e šteta a mi mislili da ti vodiš program …ne reci ni riječi nikome …iznenađenje …i sve tako.

Ovo mi baš teško palo. Sprema se proslava, iznenađenje, ja nisam tu, a niti smijem o tome reći ili ne daj Bože napisati, koju riječ. Razumljivo, onda od iznenađenja ne bi bilo ništa. Tako se pomirih …kako je – je!

Glavne protagoniste budućeg iznenađenja, prestadoh nazivati telefonom, iz straha izdati se. Eh, reći ćete …pa pričaj više …kakvo izenađenje, gdje, šta, kome???

Dakle, naši berlinski sugrađani, Elizabeta i Vlado Kopić, vjenčali se u Slavonskom Brodu, prije 50 godina, točnije 14. ožujka 1962. godine. Kako bi rekli …Zlatni jubilej.
E, u to ime djeca …Dragan, Natalie i Zlatko …zet Manuel, unuka Lisann vele ...idemo negdje u restoran na večeru.

A da je samo to!!! Što se priprema saznadoh tjedan-dva prije. A kako je bilo –dan poslije. Dirljivo. Toplo. Veselo. Pa nazvah Elizabetu, ili teta Lizu, moju dragu sugovornicu u puno situacija, točnije prijateljicu, iako nas dijele godine, sudbine, porijeklo. Svejedno.

–Eto tako …je, 50 godina braka. Djeca vele …tajko, majko, vodimo vas na večeru. Pozvali smo i fotografa pa se dotjerajte. Kažem …dobro. Onda …subota. Sjedamo u auto …vozimo se, vozimo, auto-putem …mislim se kud idemo, koji restoran, samo da nije nešto kao hotel Estrel, neki luksuz, to ne volim.

Aha …Hohenzollerndamm …sad znam, restoran More …e dobro je, sad mi je lakše, kod naših smo …Irene i Slavka Omrčena. E, a ja još ni o čemu pojma nemam. Otvaramo vrata restorana …slavonska glazba …i ja već plešem, podižem ruke, radujem se… Ništa ne primjećujem u prvi tren.  Ostali gosti okrenuti leđima ali meni nekako glave poznate.

Uuuu, cijeli restoran pun rođaka, prijatelja, poznanika, kolega …preko 40 dragih lica. Mislim, e ovo je stvarno iznenađenje! Prava proslava u krugu prijatelja. Bit će zabavno.
Govori sin Dragan …eto, lagali smo vam dva mjeseca, te nema se vremena, te skupi avioni i tako to …Ne vjerujem svojim očima, iz kuhinje restorana izlaze …sestra mi Miroslava, osam godina mlađa od mene i njen suprug, te sin pokojnog brata od moga Vlade.

Svi doputovali još dan prije iz Slavonskog Broda. Kakav šok. Suprug se jedva pribrao. Mene stislo u grudima, ostali kažu, skupilo se, zastalo im u grlu od dirljivosti trenutka …pripovijeda dan-dva nakon toga Elizabeta, još uvijek pod dojmom doživljenog, označavajući te trenutke stvarno kao nešto najljepše u životu.

–Ma teško ti je to opisati, a nećeš ni moći kad nisi bila tamo da osjetiš to …veli mi Ivan Bitunjac, predsjednik “Brođana” kojih je i Elizabeta Kopić dopredsjednica već dugi niz godina. Jer dugi  se je niz godina i u Berlinu. Slavljenički par u Berlin stigao s kraja šezdesetih. Točnije, Vlado Kopić 1968. a Elizabeta  1969. godine. U puno prethodnih razgovora, znala bi Elizabeta najtežim iz tog vremena označiti činjenicu kako je za prvo vrijeme dvojicu sinova ostavila u Hrvatskoj.

–Nije bilo lako ni kad su došli u Berlin. E, da, smijala su se tome i njemačka djeca kad sam prošle godine,  kao svjedok vremena, o tome pripovijedala u jednoj njemačko-američkoj gimnaziji. Naime, tih prvih godina je moje dijete  u razredu škole u Neukoellnu, bilo jedini stranac.

I čudila još više kako Elizabeta …od dana dolaska u Njemačku do mirovine, nikada ni dana nije bila bez posla. A radilo se puno.

-Čim smo došli čekao me je posao u tvornici Robert Bosch. Ja sam 1972. počela raditi u bolnici Neukoelln i tu sam ostala punih 26 godina, sve do mirovine.

E, da,  ima se tu što slaviti, još kako. Poigrali, zapjevali u restoranu More, svirao Tomi Gelo, pjevalo se do jutarnjih sati.

–Nezaboravno …kaže Liza.

Isto kao što je nezaboravno sve do sada proživljeno, u više od četrdeset godina u Njemačkoj, u 50 godina braka, u 70 godina života. E, daj ti to sad vidi. Tko bi to rekao, pogodio, pomislio, tamo s kraja četrdesetih.

Tada naime, Elizabeta Petvajdić i Vlado Kopić, krenuli zajedno u prvi razred osnovne škole. U drugom im se putovi razdvojiše. Pa ponovno spojiše u djevojačke i momačke dane. I ostaše  takvi sve do danas.

Zlatne godine su uvijek one koje upravo živimo. Kod Elizabete i Vlade je to dvostruko zlato. Na njemu im čestitamo!