piše: Žarko Delač
O teoretskom izazovu demokracije raspravljali su mnogi mislioci i filozofi još iz antičkih vremena do čuvene njemačke filozofske škole, dok su u praksi najveći doprinos demokraciji dali sudionici francuske revolucije.
Stoga, ne želeći se upuštati u zamke strukovnih i intelektualnih krugova o toj temi, danas se ipak nameće nekoliko nedoumica.
Postavlja se pitanje koja je uopće dobrobit demokracije u našoj sredini, kada nam je prema najnovijem istraživanju treća politička snaga postala stranka koja je izrasla uglavnom na krilima aktivizma, prkošenju zakonu, moralnim i etičkim normama, tj. nekonvencionalnim društvenim standardima. U tom kontekstu možemo promatrati i glasnu borbu feministica i zapitati se rade li doista ove raznorazne udruge u korist žena ili protiv njih!?Suprotnost njima su žene koje su umjesto karijere odabrale obitelj, te ih vrlo rijetko ili gotovo nikada ne čujemo.
Ipak, možda najbolje vidimo posljedice slobode mišljenja i odgoja na destruktivnom ponašanju djece već od predškolskog uzrasta. Autoritet i kazna više ne postoji, a sve se uglavnom svodi na prava, a malo ili nimalo na obveze. Pa tako i zaposlenici više vode brigu o božićnicama, regresu, slobodnim danima, umjesto o svojim obvezama i rezultatima rada. Interesantno je, kako je u državama u koje se iseljavamo radi posla, situacija drugačija, te se u njima mora mukotrpno raditi od ponedjeljka do petka.
No, posljedice demokratskog uzusa vidljive su i na svakodnevnim primjerima suprotnih mišljenja i sukoba, i to od spektra liberalnih do konzervativnih ideja, progresivnih, tradicionalnih i ostalih. Pri tome se ogromna energija i trud ulaže u borbu s neistomišljenicima i suprotnostima, no srećom zato suprotna strana ne završava na giljotini ili u zatvoru.
Nakon ovog uvoda, postavlja se logično pitanje zašto u vojsci, policiji ili crkvi nema demokracije i je li to osnovni razlog što su kao institucije opstale više od 2000 godina.
Pomiri li se čovjek s time da treba poštivati tuđe mišljenje, uskladiti svoje ponašanje i stavove okolini, demokracija sama po sebi gubi svrhu.
Na lamentiranje o slobodi govora i mišljenja, ponašanja i djelovanja ponukala me situacija u Hrvatskom nogometnom savezu (HNS) i epiteti kako je to začahurena utvrda, masonska organizacija i slično. Razlog su predstojeći izbori za čelnika saveza koji su unaprijed proglašeni nedemokratskim.
Objektivno promatrajući situaciju, nitko ne može protusloviti kako je sadašnji predsjednik daleko snažniji brend u svijetu od ponuđenog protukandidata. Istodobno, niti jedan nije ponudio revolucionaran programa rada, obojica su propali sa svojim privatnim poslovnim potezima, nisu posebno elokventni itd. Stoga, nema posebnih razloga za promjenu, osim ako nije u pitanju veliki financijski kolač serviran na stolu nogometnog saveza nakon plasmana na svjetsko nogometno prvenstvo.
Ujedno su optužbe na nedemokratičnost promašene, osobito kad je slična situacija kod mnogih drugih udruga poput Rotary kluba, Lionsa, Družbe Braće Hrvatskog Zmaja i svi su članovi toga svjesni. Unatoč tome, ulaze u ovakva društva sa željom i voljom da pomognu društvenoj zajednici što je daleko lakše i efikasnije od pojedinačnog rada. Zbog toga, ne treba apriori osuđivati nekoga i nešto zbog sputavanja često korištene floskule o demokraciji, već sagledati rezultate i posljedice.
Pritom, govoreći o HNS-u i primjedbi na veliku plaću predsjednika saveza, problem je vrlo lako riješiti. Naime, bilo bi dobro da plaća bude vezana uz postotak od sponzorskih ugovora koje predsjednik dogovori. Bez obzira radi li se o tisućama ili milijunima kuna ne treba biti jalan i ljubomoran, jer brend se teško stvara, a lako gubi.
Obzirom da šećer, kako se kaže, dolazi na kraju, zgodno se podsjetiti kako su pojedinci optuživali i napadali predsjednika Tuđmana za autokraciju. Promatrajući današnje bezvlašće možemo samo dodatno potvrditi kako (ne)demokracija ima velikih nedostataka i nanosi štetne posljedice i u političkom životu.