piše: Sandra Marelja Muić
Gledam jučer ujutro u „Dobro jutro Hrvatska“ prilog iz Imotske krajine i baku Anu (mislim da je Ana, neka oprosti ako se varam) od 90 godina kako neumorno štepa na svojoj crnoj singerici s pogledom na pusto okruženje oko njene kuće.
Vrlo trezveno, između dvaju namještanja kola na mašini, kaže kako bez nacije nema ni države i kako gleda kako se svi sele u Njemačku, koga vraga i u toj Njemačkoj ima.
Kasnojesensko sunce pada na ogoljene grane loze i na puste kućice u njenom zaseoku. Baka je u tom komentaru sažela otprilike sve i nema se baš puno dodati ni oduzeti što se tiče pošasti „bijele kuge“ kako ju je nazvala voditeljica, tj. iseljavanja mladih (i starih) koje je zahvatilo sve krajeve Hrvatske.
Sam naziv „bijela kuga“ me vraća u srednji vijek. Dosta toga u posljednje vrijeme me vraća u mračno razdoblje srednjeg vijeka i teško mi se oteti dojmu da ne čekamo negdje u podugom redu da nas se tek svrsta u red modernih europskih država. Tegobna atmosfera koja je zahvatila medije, forsiranje lažnog nacionalizma i natrulog domoljublja, potpuna socijalna neosjetljivost koja se uvukla u društvo.
Velečasni u jednoj maloj hrvatskoj župi se pravda što vozi e-klasu kad si je može priuštiti , a europski paketi pomoći na svetog Nikolu završe nedavno u privatnom vrtiću umjesto u državnom. Da bi ih ta djeca poklonila onoj djeci kojoj stvarno trebaju, tako kaže voditeljica vrtića, inače časna sestra. Pomalo se osjećam kao Mr. Bean kad je sam sebi ubacivao božićne čestitke ispod vrata, bojim se da neću skoro nešto radosno otkriti u medijima.
Kaže premijer, kojeg smo nekako ekspressno uspjeli postarati, na nedavnom predavanju u Parizu da je iza nas teško razbolje od pristupanja Europskoj Uniji. Ne znam kada je to neko razdoblje bilo lako i dobro ovdje, ali ovoliki dnevni red ispred lokalnog Crvenog križa i tolike umirovljenike koji traže po kontejnerima, ne pamtim.
Je li i to neka vrsta kuge? Postoji li neki trendovski naziv za to? Spadaju li sad kontejneri pod gadgete u Hrvatistanu?
Društvo koje propada dok se bavimo oduzimanjem ratnih odličja, tuđim suicidima, preimenovanjem ulica i Todorićevim dugovima kojih ima u svakom gradu. Zastupnici koje je ovaj narod izabrao demokratskom procedurom i dao im te plaće i povlastice kakve imaju ježe se jedan na drugoga i uvrijeđeno dižu nos, poput nekih teatar diva. Kada ne dižu nos, prijete si iz suprotnih redova ili ostavljaju kovanice u znak provokacije. Na kraju ispada da se najviše bave sami sobom, vjerovatno i pregledavaju portale sa svojom slikom da vide gdje imaju najviše pregleda.
U tom svom cirkusu i silnom naslikavanju lažnih celebritija izroni vijest da je preminuo jedan od generala za kojeg širi puk uopće nije nije ni čuo, a imao je neosporivo bitnu ulogu u Domovinskom ratu i poslijeratnoj Hrvatskoj.
No, pokojni general Feldi se bavio slikarstvom i svojim životom, i samim time ovakvom društvu kakvo je danas, nije bio zanimljiv. Da se upleo u kakve malverzacije ili businesse, te naslikavao na raznim eventima, možda bi šira nacija i znala o njemu.
Ili, barem ovo, što je ostalo od nacije.