piše: Sandra Marelja Muić
Nema desetak dana kako je tv- prilog jedne privatne televizije plasirao u javnost priču o čudnom liječniku iz Obrovca i njegovoj, još čudnijoj, medicinskoj sestri.
Nacija se danima naslađivala nad tom epizodom, dok se nisu oglasili iz Hrvatskog zbora liječnika i stali u obranu kolege, a nesretna djevojka u kratkom roku vraćena na odjel psihijatrije na kojem se liječila.
Nije trajalo dugo, javio se i HND udijelivši opasku na temu izlaganja bolesnih ljudi u medijima, te ministar zdravstva koji je utvrdio da nema prigovora na rad dotičnog liječnika.
U kratko vrijeme slegla se prašina nad mjestašcem uz Zrmanju, baš poput prašine iz nekadašnje tvornice glinice kada je to mjesto bilo živo i nastanjeno. Osim prašine, tamo puno toga i nije ostalo, a krvožedna nacija je jedva dočekala naslađivati se nekom bizarnom viješću koju može povezati sa gradom-slučajem.
Zapušten i bezperspektivan gradić sa minimumom aktivnog života se tako našao na platou podsmjeha nakon bombastičnog tv-priloga u kojem se guralo kameru u lice psihički bolesnoj osobi, što su oni koji su radili na tome i jako dobro znali. Taj prilog i povezane vijesti s time su se nebrojeno puta vrtile po svim portalima i skupile more klikova, prije nego su isplivale stvarne informacije o liječniku van okvira i zašto je sve tako kako je.
I tako su se onda tih milijun klikova i pregleda nalijepili na tu malu zajednicu koja se društveno i gospodarski već godinama nalazi pri dnu ljestvice po kvaliteti života.Veliko nam je zadovoljstvo kada naslažemo još jedan sloj na takve i gledamo kako još malo skliznu prema dolje. Sloj po sloj i predrasude će postati dovoljno velike, baš onako kako to Hrvatistanci vole i u čemu su stvarno dobri.
Ugodnije nam je kada vidimo da smo na boljem mjestu od nekog drugog; indiferentno okrenemo glavu na snimku oronulih obrovačkih fasada.
To su ti oni tamo negdje Bogu iza leđa u Obrovcu, njima je i doktor koji ih liječi lud.
Ista ta podrugljiva nacija je preko noći nedavno prikupila basnoslovan iznos za liječenje djevojčice Mile i pokazala svoju kolektivnu svijest u jednom drugom svjetlu. Ad hoc i bez suzdržavanja, svi su se uključili spasiti nepoznato dijete i donirali prema svojim mogućnostima, te omogućili presretnim roditeljima da im djevojčica ode na liječenje.
Nije prvi put da smo tako reagirali kada su djeca u pitanju, zašto i inače ne reagiramo humano kada se nezaštićene osobe plasiraju u medijima, zašto ne dignemo glas?
Dekadentni slučaj iz Obrovca je, u biti, dosta vjerna preslika naše stvarnosti i sustava punog rupa, zato smo se i pokunjili kada se prašina slegla.
Zašto liječnik koji je i sam bolestan nema potrebnu pomoć i kako je psihički bolesnik, u ovom slučaju navodna medicinska sestra, mogla raditi s ljudima, ako je bila na liječenju – zar nema nadzora i obaveze javljanja?
Gdje su udruge koje se bave duševnim bolesnicima, i u konačnici i Društvo za zaštitu pacijenata – nitko od njih nije bio baš glasan, koliko znam. Oni koji su se javili govoriti o liječniku iz njegovih dobrih i stabilnih dana hvale ga kao predanog i stručnog i požrtvovnog branitelja-liječnika.
Gdje su braniteljske udruge sada, zašto nisu stale iza jednog od njih? Je li skrb i zaštita branitelja samo briga za povoljne kredite i naslikavanje na obljetnicama ili nešto drugo?
To je ta preslika hrvatske stvarnosti – nikoga nije briga za ništa i ako prolazeći kroz svoju svakodnevnicu upadnete u jednu od tih rupa u sustavu, ostati ćete u njoj I čučati. Bilo gdje da ste, dobiti ćete svoju presliku.