Piše: Sandra Marelja Mujić
Mic po mic, došli u prosinac. Godina dana „nove“ vlade, u prosjeku dijete oko te dobi može samostalno hodati, mnoga i sa manje od toga. Kakav im je teren ostavila „stara“ vlada, dobro su i iz inkubatora izišli, zato i jesu prilikom puzanja napravili više štete nego koristi i još nisu uspjeli ustati.
Mnogi od njih uspjeli brzo i nogicu polomiti, neki shvatili da hodanje u ministarskim cipelema nije za njih, ovi šta galame postepeno smanjili voltažu, da ne kažem da im je isključilo ton gotovo skroz. Što je, tu je sada …narod opet prepušten sam sebi i svom očaju.
Vrijeme povlačenja bilanci nakon euforije dočeka generala, kao otprilike jedine svijetle točke na ovim prostorima otrijeznilo i one najoptimističnije, jer se pokaza da se nema šta bilancirati, sve ispod razine. Nesretna svemoguća sezona nam je prekratka, ne možemo brojati auta na granici da barem time pumpamo pozitivu: ušlo deset crvenih, onda ušlo deset zelenih, onda petnaest sa njemačkim tablicama …
Nema zaposlenosti, nema novaca, nema investicija, a nema uskoro ni ljudi nastave li se svi osvrtati za kakvom avionskom kartom preko oceana. Čitam da su se iz svog Wunderlanda otrijeznili čak i ovi šta su godinama mahali s Antinom slikom okolo i prema vlastitim riječima „krv pišali za njega“, a on se nije udostojio vratiti u prašnjave vojničke čizme i debatirati s njima o postanku Hrvata.
Mislim da je ipak lakše pišati iza prvog slobodnog grma nego godinama u nekoliko kvadrata zatvorske ćelije, pa nas poštedite svoje retorike, please.
Nije nam baš neki predblagdanski ugođaj, ne čuju se praporci, djed Božićnjak neke male paketiće ukrcava, a vjerovatno se radi ovaj put samo o praznoj ambalaži. Gledam, ovi samo što se ne čupaju za kosu kada ih prikaže na dnevniku pri sjednici Vlade, premijer diže obrvu lijevu pa desnu naizmjenično, vrpolji se u stolici, ministar financija jedva da je živ, ne zna gdje uštipnuti više, a da ne ostane modrica.
Sabornica poluprazna, svako drugi dan se otkrije neka nova korupcijska blamaža, svaki tjedan nekome istekao rok gore među vladajućim. Crkva šuti. Klerici odradili fotosafari sa generalom , nisu im ostali apeli baš glasni nešto, odnosno nema ih uopće. Practice what you preach, ništa od toga.
Oporba bešumna, i kad kaže nešto, totalno se usosi. Predsjednik najveće oporbene stranke svako malo uhvati neki zalet i zagrabi u povijest kako bi istaknuo važnost svoje uloge u stvaranju besprijekorno korupcijski čiste države.
Iz resora za koji je nekad bio odgovoran ispliva u redovnom ritmu neka blesava epizoda i prekrije mu svaku ambiciju, kao što snijegovi i šaš prekriju u konačnici sve kada ostala vegetacija stane, a izgleda da smo mi u nekoj permafrost fazi, niti ne vegetiramo više.
Mala zemlja za veliko beznađe, novi turistički slogan. Izbezumljeni premijer usred tog svega skoknuo na skijanje negdje, par entuzijasta došlo na trg i donijelo mu rezervne skije kao poruku revolta. Jeste primijetili da ga taj dan nije bilo …niste, e pa onda… ja se na njegovom mjestu ne bi ni vraćala sa skijanja…
Kada nam je onaj zalizani fićfirić bio premijer, nitko se nije usudio usta otvoriti, iako je on jedrio, jahtao, skijao, glumio, kolekcionirao, naslikavao, grabio i zatrpavao gdje god je stigao, a ni tada nisu ruže cvale. Sada svu tu svoju svestranost obavlja u daleko skučenijem prostoru, a isto mu nitko ne donosi rekvizite pred Remetinac.