Marica Žanetić Malenica
Obukoh se na brzinu,
napuštam kućni prag,
pratit ću jutros dušu
slijediti joj trag.
U ambijentu galerije
međ’ skulpturama meštra
bez prtljage prozaičnih stvari
opuštam se, spremna
za virtuoza na gitari.
On prebire prstima žice,
i vješto Bacha starog svira
ja očiju sklopljenih
puštam zvuku da tješi me
i posve nježno dira.
Zna virtuoz svojom svirkom
nemirnima udijeliti mira!