MUKE PO SADAŠNJICI

Kako sam pregrmjela konstituirajuću sjednicu 2. saziva Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske

piše: Aleksandra Brnetić
foto: Ured Predsjednice RH, Vinko Jovanovac i Središnji državni ured

Zagreb/ Za ovu novu 2018. godinu, nama hrvatskim građanima, bili mi u domovini ili iseljeništvu, premijer Plenković poželio je ne samo puno zdravlja, obiteljskog zadovoljstva i uspjeha nego nam je najavio i strukturne reforme – unaprjeđivanje okvira za proizvodnju, poslovanje, pravnu sigurnost, konkurentnost, ulaganja, izvoz, obrazovanje, inovacije te otvaranje novih radnih mjesta, a u dijalogu sa sindikatima i poslodavcima. Vjeruje da će te reforme osnažiti naš, hrvatski, položaj unutar Europske unije.

Iz Plenkovićevih usta u Božje uši! Samo da je spomenuo da se uvodi profesionalno i odgovorno ponašanje svih onih koji djeluju na opću korist u javnom životu, ma gdje oni radili, bilo u državnim tijelima ili javnim institucijama. Da su državni i javni djelatnici dužni bezuvjetno se profesionalno i odgovorno ponašati prema nama, hrvatskim građanima, ma gdje god mi živjeli i što god mi radili, i bili.

Profesionalnost i odgovornost podloga je svakom uređenom društvu. Hrvatska za tim vapi. Ta vrsta čvrstog tla fali gotovo pa na svakom koraku, čak i tamo gdje to čovjek uopće ne očekuje. To sam osjetila i na vlastitoj, novinarskoj koži, i uoči i tijekom nedavne konstituirajuće sjednice 2. saziva Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, održanoj u Zagrebu.

Zahvaljujući najmlađem i više nego agilnom članu njemačke „delegacije” u Berlinu su već sredinom studenoga i vrapci pjevali da će se sjednica održati u drugoj polovici prosinca. Sama najava, ona za medije, iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH stigla je pet dana prije sjednice, i to bez poziva za slanje zahtjeva za akreditiranje. Telefonska provjera je pokazala da akreditacija nije potrebna jer da „nije otvorena”.

Tri dana kasnije stiže ista medijska najava. Ako pomisliš da te Središnji državni ured želi podsjetiti na taj važan događaj i ne čitaš tekst do kraja jer ti se čini da znaš o čemu se radi, onda riskiraš svađu s urednicom Sonjom. Zbog toga što su akreditaciju u međuvremenu „otvorili”, ali to su objavili u zadnjoj rečenici te ponovljene najave (sic!).

Prvog dana sjednice, u ponedjeljak 18. prosinca, u 8 sati ujutro, pred Velikom dvoranom Sheraton Zagreb hotel-a, multifunkcionalnom konferencijsko-banketnom, sve je spremno za registraciju sudionika. Na stolovima podosta primjeraka dva zanimljiva prospekta, u lijepim plavim koricama – Fondovi Europske unije – Mogućnosti suradnje Republike Hrvatske s Hrvatima koje žive u susjednim i drugim europskim državama i Bosna i Hercegovina i fondovi Europske unije.

Tu je i programska knjižica. Gledam ju i listam po njoj, ali to je za sudionike, zaključujem. Nigdje novinarskog materijala. Pitam za press materijal, za press mapu u kojoj bi nas očekivali radni životopisi sudionika s kratkim opisom, nešto poput pisma namjere tih članova 2. saziva, „predstavnika” Hrvata iz Bosne i Hercegovine, hrvatskih manjina diljem Europe i hrvatskog iseljeništva/dijaspore, od kojih su neki prešli i tisuće i tisuće kilometara. Biva mi uručena vladina „Odluka o osnivanju i imenovanju članova Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske”, isti onaj tekst koji nam je 15. rujna 2017. mejlom stigao iz Središnjeg državnog ureda.

Ulazeći kroz lijeva vrata u dvoranu, zastajem na samom ulazu. Preda mnom se otvorila ogromna dvoranetina. Tri dvorane su spojene u jednu, širine 21,75 metara, a dužine 30,4 metra. U sredini, više na desno, stolovi su u četverokut. Stolovi su za sudionike. „Za novinare su ove stolice, ovdje na lijevo, uza zid. Čelo stola vam je nasuprot. ”, upućuje me jedan ljubazan gospodin. Dobro, mislim si ja, bilješke mogu praviti na koljenima, ali da bih mogla vidjeti čelo stola, ne bi mi pomogao ni operni dalekozor, a kamoli očale koje nisam ponijela.

Odlazim do tonskog tehničara i priključujem svoj ručni rekorder Zoom Hn2 na njegov mišpult. Pitam ga za hodogram otvaranja. Nije ga dobio. Od Žane Ćorić, koja je u Središnjem državnom uredu savjetnica s posebnim položajem za pitanja Hrvata u Bosni Hercegovini, ali je zadužena i za medije, saznajem da se čeka na premijera i da kad on dođe, da kreće program.

– Prvo ide himna, a nakon toga je minuta šutnje za branitelje, kaže mi Žana.

– I za Praljka?

– Otkuda ti to?

– U ovoj našoj domaji sve je moguće.

(Da bismo se bolje razumjeli. Da se spremala minuta šutnje osuđenom Slobodanu Praljku, ja bih prije toga izašla iz konferencijske dvorane.)

Sjednicu otvara Ivana Perkušić, zamjenica državnog tajnika Središnjeg državnog ureda, a nakon nje govori Mira Malović Yales, iz Velike Britanije i Sjeverne Irske, koja će i predsjedavati konstituirajućoj sjednici.

Po usnama im vidim da govore, po koncentraciji onih za stolom osjećam da ih slušaju, ali ja čujem samo muklo mrmljanje. Zvuk ne dopire do nas novinara.

Pogledam kolegice oko sebe. Nijedna ne sluša. Ili listaju po pametnim telefonima, ili se razgovaraju. Jedna dolazi do mene i pita me da li poznajem nekoga od sudionika. Traži neku dobru priču. Preporučam joj sudionika iz Slovenije, ili Srbije. Hrvatska manjina u tim državama ima velikih problema s vlastima, a mi o njihovoj situaciji znamo malo.

Odlazim do tehničara, a angažirana je vrhunska firma iz Lučkog, i pitam ga zašto mi, koji sjedimo uza zid, ništa ne čujemo.

– Ne možete čuti jer je to unutrašnje ozvučenje.

– ?

– Čuju dobro samo oni koji sjede za stolom. Zvuk ne prelazi preko stola. Ne mogu vam pomoći. Dobro da imate rekorder, bar ćete imate audio zapis. Nisu ništa drugo naručili.

Tek iz Priopćenja koje je mejlom pristiglo u 13.36 sati, saznajem što je govorio Plenković kao i za rezultate izbora, koji su se odigrali iza zatvorenih vrata, i na kojima si je Savjet za svog predsjednika izabrao Ivana T. Grbešića, kolegu iz druge generacije hrvatskih iseljenika iz Kanade.

Očekivala sam da će, barem kratko, govoriti i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i državna tajnica Središnjeg državnog ureda za šport Janica Kostelić. Namjeravaju li njih dvije, i kako, skrbiti o hrvatskim građanima u inozemstvu i vide li mogućnosti za njihovu integraciju u postojećim i najavljenim planovima i projektima? Jer potencijala ima, pogotovu u kulturi. Ovako su ove dvije marljive i radišne, i visoko stručne osobe, koje u svom radu pokazuju da itekako znaju što hoće, djelovale kao krilne slike u Plenkovićevom političkom triptihonu. I lijepa štafaža glavnom muškom.

Na poslijepodnevno primanje predsjednice Republike Hrvatske Kolindi Grabar-Kitarović, koja stoluje na Pantovčaku 241 u Predsjedničkim dvorima, što je djelo vrhunskog hrvatskog arhitekte Vjenceslava Richtera, vozim se javnim gradskim prijevozom. Predbožićna gužva svakim danom sve je veća i ZET-ova šestica jedva gmiže Ilicom. Od Savice do Britanca treba mi dobrih 40 minuta, dvostruko više nego inače. Na Britancu hvatam autobus 101 za Gornje Prekrižje. Stižem gotovo u zadnji čas. Primanje je kratko i ugodno, s obligatnim naslikavanjem s predsjednicom. Ni ja nisam odoljela.

U grad se vraćam zajedno sa članovima Savjeta i djelatnicima Središnjeg državnog ureda. Već se spustila noć. Vozimo se busom, a sprijeda i straga nam policijska pratnja. Sjedim pored jednog Argentinca koji je iz Buenos Airesa u Zagreb stigao preko Istanbula jer je to bila najjeftinija avionska veza. Ima rodbinu u Njemačkoj. Ugodno ćaskamo.

Ne razmišljam o tome zašto za mene u polasku nije bilo mjesta u autobusu. Kad sam upitala da li postoji organizirani prijevoz od Sheratona do Pantovčaka, i zamolila da me povezu, rečeno mi je da su prijevoz predvidjeli samo za sudionike. Ne razmišljam ni o tome zašto ova vlada, čiji čelnik stalno ističe važnost transparentnosti, nas novinare tretira kao srednjovjekovne dobošare koji su općinstvu bubnjali cesarske proglase. Bilo mi je samo žao što je u ova dva dana Argentinac bio jedina prilika za ćaskanje.

Došavši navečer kući, u e-pošti nalazim Priopćenje. Čitam i vidim da se i 2. saziv bavio onim istim, gorućim problemima na kojem je inzistirao i 1. saziv, a koja su hrvatska državna tijela odavno trebala riješiti sama, bez ičijeg moljakanja izvana: olakšati postupak stjecanja hrvatskog državljanstva i ostvarivanja biračkog prava Hrvata izvan Hrvatske, dvostruko oporezivanje mirovina, očuvanje i njegovanje hrvatskog identiteta.

Prošla su dva dana, a ja se spuštam Tomićevom ulicom, skrećem u Ilicu prema Trgu i – ne mogu vjerovati! – u susret mi dolazi R. Nismo se dugo vidjeli. Dragi stari znanac iz Berlina. Znamo se još s početka 80-ih kad smo osnivali Hrvatsku zajednicu. Živio je za Zajednicu i za svoj posao. Namrgođen je, zamišljen, zuri u asfalt.

– Bok! Otkud ti u Zagrebu? Kad si doš’o?

– Prije tjedan. Ali čuj! Ja ne znam, ovo nije normalno.

– Što nije normalno?

R. govori brzo i uzrujano:

– Slušaj me. Ja tjedan dana obilazim urede Holdinga, HEP-a, Elektre, Vodovoda, niti ne znam kako se svi ti uredi zovu. Ja nisam ništa obavio, ama baš ništa. Prvi dan su mi rekli da ne mogu do mojih podataka jer da im je sistem riknuo. Da nek odem u nekakvu drugu zgradu do koje sam otišao taksijem. Da sam što prije gotov. A čovjek meni kaže: Zašto su vas poslali k meni? Ja nemam vaše podatke.

– O kakvim se podacima radi? Niš ne kužim. Nemoj se uzrujavati.

– Kak se ne bi uzrujavao!!! Ti znaš da tri godine nisam dolazio. Ali se moja sestra za to vrijeme brinula o stanu i plaćala režije. Svi su računi uredno plaćeni. I sad oni meni prijete nekakvim globama, kaznama. Brrrrr!

– Ma daj! Nemoj se živcirati. Tak ne buš niš postigel. Daj, budi strpljiv!

Na to će uvijek pristojni R.:

– Nemoj me još i ti zajebavati! Ja da budem strpljiv?! A zašto, molim te? Bio sam strpljiv ’93., kad su mi tu u Zagrebu, u centru grada, ispred kuće, ukrali auto. Sjećaš se. Pa pričal sam ti…

(R. je stanovao na Vrbiku i spremao se za Berlin nakon godišnjeg. Iz stana je nosio stvari u kola. Imao je plavog, krasnog merđu, ein Jahreswagen. Kad je sve bilo u kolima, vratio se u stan da još malo bude sa sestrom. I da popije kavu. Nije prošlo ni pola sata, a auta više nije bilo. Ni auta, ni stvari, ni jednog dokumenta, ni putovnice ni vozačke. Sve je netragom nestalo. Nikad se ništa nije našlo.)

– Tada sam bio strpljiv. O da! Bio je rat. A danas? Što je danas?

I tu R. zastane, zamisli se, pogne glavu i onda rikne iz njega:

– U ovoj se zemlji ne da živjeti!

Sretna nam nova 2018. godina!