piše: Marko Jareb
Petrov san je bio otići na brod i ploviti svjetskim morima te pristajati u poznatim lukama. Također mu je bio san napustiti grad u kojem je studirao, pa je pred kraj studija govorio meni i drugima – još samo trideset dana u ovom prljavom gradu.
Zato je i upisao Višu pomorsku školu, smjer nautika. Usput je sam morao zaraditi preko student servisa za dom i bonove, nekad bi mu i braća dala nešto, ali sve je to bilo na „citku“, većinom je sam morao zaraditi za svoje školovanje.
Kad smo bili slobodni znali smo zajedno raditi preko student servisa. Tako smo radili zajedno u skladištu u Dujmovači, onda u tvornici u Vranjicu i na bloketari u Majdanu. Petar je i preko ljeta radio, a ono što bi zaradio ljeti brzo bi otišlo. Nije Petar znao baš puno s novcima, brzo bi ih potrošio.
Vodio me Petar sa sobom u Sjevernu luku na brod Dosut. Tada sam prvi put u životu vidio kako izgleda salon zapovjednika broda, a i sobe časnika palube. Bio sam s Petrom slušati ispit kod profesora iz Terestričke navigacije, taj profesor je bio dosta zahtjevan i nije bilo lako kod njega položiti ispit. Ne znam zašto me Petar vodio sa sobom slušati taj ispit, jer to nije bila moja struka, ali ja sam eto zbog našeg cimerstva išao s njim. Taj profesor je imao dugi staž na brodu i onda je položio da može predavati na fakultetu te je puno tražio od studenata na ispitu.
***
Petar me za jedan Uskrs zvao kod sebe kući. Bila je Velika subota i ja sam bio malo veseo, a on me je negdje iza tri ure pitao hoću li ići s njim kući za Uskrs. Rekao sam mu da hoću. Kad smo došli kod njega i išli putem prema njegovoj kući, prošli smo pored jedne njihove njive na kojoj su mu najstariji brat i majka vadili krumpire. Majka mu je bila kršna, visoka žena i najstariji brat mu je bio stasom na majku. Krumpiri su bili veliki k’o šake, a meni je odmah palo na pamet kako bi mi moja baka, čobanica, od tih krumpira skuhala odličan ćoravi gulaš, koji je uvijek bio za prste polizati. Pokazao mi je na svojoj osobnoj neke brojeve koji se nisu poklapali i po tome se znalo je li netko kažnjavan, a Petar je bio kažnjen na uvjetnu kaznu zatvora, zbog toga što su se on i braća s nekim rođacima skoro potukli, radi neke njive, došla je policija i došlo je do suda, pa je Petar bio osuđen uvjetno na dvije godine.
Ne sjećam se je li me Petar upoznao s Vukom kad’ sam bio kod njega za Uskrs – tako je Petar zvao oca – ali sam jednom bio s Petrom dok mu je otac bio u bolnici i tamo me Petar upoznao s ocem. Petar je bio pljunuti otac. Sjećam se kako mu je otac u bolnici rekao – Petre bila ti je mater. Najstariji Petrov brat je zezao Petra i meni bi znao reći, čak i pred Petrom – ovo ti je popo – i onda bi se slatko nasmijao. Petar bi ga samo pogledao i ništa ne bi rekao.
Ne sjećam se što sam kod Petra jeo za Uskrs ( vjerojatno mu je majka ispekla pijetla s krumpirima u pećnici ), ali se sjećam što sam jeo kad sam s Petrom išao prvi put u studentsku menzu ( jeo sam kotlet na žaru s pomfritom i salatu od kupusa, a prije toga juhu od gljiva, meni je to što sam tada jeo bilo jako ukusno i dobro ).
Petar je imao svoj san, a ja nisam baš bio siguran što je moj san, u studentskim danima , jer nisam isticao u društvu što bih želio raditi nakon fakulteta, ali evo sada prvi put to govorim, moj san je bio ispričati nekome sve priče, pa i Petru, koje mi je pričala moja baka, čobanica.
Na fakultetu nisam nikome pričao o tome što je radila i od čega je živjela moja baka. Isto kao i što mi Petar nije nikad htio pričati o tome kako mu je bilo u školi za popove. Vjerojatno mu je to bilo frustrirajuće. Volio bi Petar pročitati neki dobri članak iz „Starta“ ili „Duge“, ali nije imao novca za kupovati te časopise. Imali smo jednog kolegu u domu koji je kupovao te časopise i onda kad bi se Petar negdje izgubio, znali smo da je kod tog kolege i da nešto čita iz tih časopisa. Mene nije to zanimalo, a taj kolega koji je kupovao skupe časopise, za mene bi rekao kako u dnevnim novinama čitam samo sport. I zaista je tako i bilo, tek sam u vojsci počeo, onako pravo čitati neke knjige. Imali smo blizu spavaonice knjižnicu i u vojsci sam pročitao dosta knjiga, a i kupio sam neke džepne knjige, koje još i danas čuvam, ovdje ističem samo neke: „Snjegovi Kilimandžara“ i „Kockar“.
***
Za taj Uskrs kod Petra bili smo navečer na misi, a sutradan me do ručka Petar vodio kod svojih prijatelja u selu, gdje god bi došli morali smo nešto popiti, najviše vino, i oni su svi pili vino bez vode, ja to nisam mogao i tražio sam vodu, a to je njima, možda bilo malo čudno. Nakon ručka išli smo na autobus i natrag u studentski dom i u grad, za koji je Petar pri kraju studija govorio – još samo tridest dana u ovom prljavom gradu – te bi svaki dan smanjivao taj broj.
***
Interesantno je reći kako je moja baka bila nepismena te je pričala kako je sama naučila čitati. Uvijek je pričala kako je pročitala cijelu Bibliju. To mi nije baš bilo spojivo, ali bolje je vjerovati u to, negoli davati bilo kakve komentare.
***
Životna filozofija moje bake je bila: „Moraš uvik biti ka’ da si o sto godin’“ i „Poslije bitke mač u zdraču“.
Petrove izreke za filozofiju života su: „Bog je najprije sebi stvorija bradu“ i „Nije se rodija ‘ko je svitu ugodija“. Bilo je i drugih Petrovih izreka o filozofiji života, kao i moje bake, ali o tome drugom prilikom.