piše: Kitana Žižić
Prvu lekciju o ljubavi prema kućnim ljubimcima svladala sam u svom bračnom domu na Brdima u Splitu.
Jer nikada prije nisam imala kućnog ljubimca te mi je ta odanost i uzvraćanje njihove ljubavi bilo posve nepoznato.
Susretala sam se s tim u teoriji i znala za mnoge dirljive priče, ali me to nije previše interesiralo. Jednu poznanicu, koja živi sama, plašila je mogućnost da joj jednom netko pokloni ljubimca za rođendan.
„Ali zašto?“, čudilo me. „Ma znam da bih ga zavoljela, a to mi ne treba. Izgubila bih svoj komoditet!“
Prije nego je završila osnovnu školu, naša kćerka je počela pokazivati izuzetnu sklonost prema životinjama i tražila da joj nabavimo nekog ljubimca. Najradije bi psa. Nismo htjeli ni čut, tim više što smo živjeli sa suprugovom majkom, koja je bila alergična na samu pomisao. Stalno su joj na ustima bile zamišljene dlake, koje će joj upasti u grlo.
„Da smo na selu, bila bi to druga priča. Čuvao bi nam kuću, pa hajde još!“
Ali Tajana je imala jednu naslijeđenu osobinu, čak mislim od obje obitelji od kojih je potekla. Tvrdoglava kao mazga. Nije bilo dana bez moljakanja i obećavanja odličnih ocjena i primjerenog vladanja u školi, ako joj udovoljimo. I mlađi brat ju je podržavao.
I kako to već biva, kad nešto istinski želiš, „čitav svijet se uroti da ti to omogući“.
Često smo uživali u bujnoj vegetaciji Marjana. To su još bila pitoma vremena, kad se nije trebalo plašiti zlih ljudi, koji su nam puno godina kasnije, ogadili tu divnu zelenu oazu. Udisali smo svjež morski zrak, prožiman mirisom borova, čempresa, česmine, jasena, makije i drače, i čega sve ne još. Poznato je da nema bogatije flore u Dalmaciji od one u okolici Splita.
I onda jednog dana šetajući Park šumom Marjan, sreli smo moje radne kolege iz bivše tvrtke. Nisam ni znala da su se zaljubili i zaplovili u bračne vode. S njima je bila ženka njemačkog lovačkog terijera. Divna. Oštrodlaka i živahna. Dali su joj ime Kobra.
Kad je Tajana vidjela Kobru, doživjela je pseću ljubav na prvi pogled. Kobra je bila skotna te smo brzo sklopili dogovor s mojim poznanicima iz Termofriza. Prodat će nam štence za simbolične novce.
Psića smo nazvali Zero. Malen i presladak istog časa po dolasku napravio je rusvaj. Fotelju u kojoj sam rado čitala, odmah je uzurpirao. Skočio bi do mene ili već nekog tko je sjedio na njoj, i onda se vrpoljio i režao i gurao dok „uzurpatora u svojoj glavi“ ne bi izgurao. U kutu fotelje je iz čiste zabave bušio rupu, dok je nije toliko probušio da je mogao propasti kroz nju. A ja, koja sam bila stroga prema djeci, uvjerena da je to ispravno, branila sam Zera ne mogavši mu odoljeti.
Sebe više nisam prepoznavala.
Koliko mu je bio dobar život s nama, nisam sigurna, jer iako lovački pas, u lov nikada nije bio. Ali je lovio sve što se kreće osim djece, te je svaka šetnja s njim bila opasna avantura.
Ljubavi je imao napretek, to mu nije falilo. Onda dođe dan kad je naša kćerka izjavila da ide u Australiju.
„A Zero? Vodiš li i njega?“, naravno da smo bili ljuti. Ali takvi smo mi roditelji. Na svoja leđa zajedno s ljutnjom, i tugom zbog njenog odlaska, koji nismo znali ili nismo smjeli spriječiti, uprtili smo i brigu za Zera.
Mene je od mnogih pitanja, koja su me tada morila, mučilo i pitanje:
„Što jadan Zero misli gdje je nestala Tajana? Da mi je ući u njegovu glavu.“
U Sydneyu ona je udomila drugog psa. Umjesto djece bavila se psima, neko vrijeme su čak suprug i ona imali dva psa. Valjda kad se ponekad zavade da svaki u svoju sobu i svoj krevet povede po jednog.
Ali to sam saznala tek puno godina kasnije.
Godine su tekle poput jureće rijeke, dok me jednog sunčanog dana prijateljica nije obavijestila da je njena kćerka trudna. Sijala je od radosti.
Naše kćerke smo rodile u dvadeset dana razlike. Tridesetak godina kasnije ni jedna od njih nije žurila s potomstvom, ali sad je moja shvatila da je i njoj kucnuo čas. Ako sam dosad bila fina i čekala, biološki sat je zazvonio na uzbunu.
Srećom je to lijepo prihvatila i godinu poslije i ja sam dočekala prvu unuku. Toliko punu pažnje i ljubavi da mi je sada drago što smo Tajanu u danom trenutku podržali. Naučila je voljeti nesebično i to prenijela na svoje kćerke.
Puno je bliža prirodi od mene. Svakodnevno kilometre pređe s njima kroz šume i parkove, zamjećujući svaki žir, plod, cvijet, pticu. Kod svog trećeg posjeta Australiji osvjedočila sam se koliko guštaju u istraživačkim lutanjima i raduju se svakom lijepom detalju. Ništa im ne promakne. Na moju radost dobro sam su uklopila u njihove navike.
Zadnjeg psa zvanog Rex više nemaju, jer su ga zbog starosti i velikih tegoba morali uspavati, ali u svom dvorištu ugošćavaju ponekad i do dvadesetak kakadua i papiga. Starija kćerka hrani ih i napaja, a i mlađa je počela. Nisu svaki dan sve ptice na broju, ali neke dolaze svakodnevno i više puta na dan. Nikola svakog kakadua od redovnih poznaje. Poneki joj jede iz ruke. Papige su malo zločeste pa je s njima pažljivija.
Za mog posljednjeg boravka u Sydneyu rijetko smo doručkovali u vrtu kuće, jer su zapusi vjetrova donosili miris paljevine plamteće buktinje, koja je harala prostranstvima Australije. U takve dane pepeo se taložio i sve prekrivao. Ali jednog jutra ponadali smo se da je vatrenoj hulji zaprijetio kraj. Jutro je bilo ugodno svježe sa cvjetnim mirisima koji su nas mamili.
Polo je još spavao a nas četiri mušketira u liku none, mame i dviju krasnih djevojčica, zauzeli smo pozicije za okruglim stolom vani. Iznijeli kruh, krekere, namaze, razne napitke uz obveznu kavu za starije i uživale u doručku na otvorenom. Ali odjednom smo osjetile da nismo same. Kad da nam se netko prišuljao, ali tko?
Nikola ga je prva ugledala. „Mama, kakadu nas promatra s krova. Očito nas je tražio i sad se sretan naginje.“
Nismo se mogle načuditi. To je daleko od mjesta gdje ih hranimo, na drugoj strani kuće. Kad u vrijeme na koje je navikao da bude uslužen, njegove ljubimice nije bilo na vidiku, uputio se u potragu.
Da je mogao, bio bi nam se i za stolom pridružio. Tolikom je radošću zračio.
MANJE POZNATE RIJEČI:
- Rusvaj znači nered, kaos;
- Faliti znači