GORČINA ŠEĆERA - Hrvatski Glas Berlin

GORČINA ŠEĆERA

tekst: Štefica Vanjek

Korona je postala velika vladarica na zemlji, sve je sebi podredila, ljude i prirodu (ljude je malo u zatvore strpala, a prirodi olabavila ljudske okove).

Meni ta vladarica ne određuje pravila, usprkos njima ja sam svaki dan na nekom drugom mjestu. Što mogu kada mi je život natovario mnoge samare na leđa. U ovoj izolaciji još jedan samar mi je pridodao pa moram od vrata do vrata, iz dana u dan.

Nakon dvije godine konačno sam dospjela do svog reumatologa koji je zatražio brdo novih pretraga. Mislila sam da ću ponovo za dvije godine obaviti sve to, ali za divno čudo sve obavljam vrlo brzo, valjda se drugi boje hodati po bolnicama pa nije navala.

Proučavajući moju hrpu nalaza koje sam donijela na uvid doktor ustanovi:

„Malo ste slatki.” (Ma slatka sam ja, znam to, naročito sam u mladosti bila pa su se lijepili kojekakvi mangupi za mene). Znam ja da to više nije taj šećer već onaj koji izaziva nevolje pa kažem:

„Znam da mi je povišen šećer ali to se pojavilo tek sada“, molećivo pogledam doktora, tko zna što će mi sada još natovariti za istražiti. Već dugo glumim stražara pred ordinacijama, dojadilo bi mi i da me za to plaćaju, a kamoli ne ovako s ovim brnjicama na nosu.

„Malo ćemo to istražiti da se nebi izleglo nešto veće“, reče doktor i počne pisati (o Bože, još pretraga!). Da skratim, obavila sam sve predpretrage i moja liječnica me naručila kod dijabetologa i to u roku od tjedan dana. Ne vjerujem da sam tako brzo došla na red. E, tu počinju muke po šećeru!

U bolnici moram biti rano ujutro, to je u redu radi pretraga. Fala Bogu pa imam sestru u Zagrebu kod koje mogu uvijek prespavati, ona mi glumi i taxi službu, vozi me gdje treba i kad treba, a i restoran je i pruža usluge za van.

Rano ujutro na dan pregleda šogor me dovezao pred bolnicu za koju mi je napisala doktorica da sam naručena, jer sada nema uputnica sa kojih bi pročitala sve podatke već su elektronske pa imam samo potvrdu o narudžbi. Pred bolnicom već u sedam red kilometarski za trijažu.

Bože kad su se ovi ljudi ustali“, pomislim.

Vani sjever brije sa Sljemena i ledi sve što se zalediti da. Sva sreća pa sam pratila prognozu i opremila se kao da idem na skijanje u Alpe, inače bi hodala zaleđena kao pingvin.

Stigavši na šalter sestra me pogleda i upita:

Tko je vas poslao ovdje kod nas?“ Zurim u nju unezvjerena

Pa moja doktorica“, jedva procijedim onako pomalo promrzla

„Tu piše“pokažem papir.

Ne to nije kod nas, morate ići u bolnicu koja se bavi liječenjem dijabetesa, a spada pod našu bolnicu“ (O, zemljo otvori se, kuda sad, neću stići na utvrđeno vrijeme, šogor je otišao kući, pa ću morati pješice).

„Molim Vas kako da dođem do tamo, prvi puta idem na ove pretrage”, zamolim sestru da mi objasni. Valjda vidjevši da su mi sve lađe potonule ljubazno mi objasni:

Samo malo uz brijeg, prva ulica lijevo i tu vam je na pet minuta ta bolnica.“

Zahvalim i požurim tražiti tu drugu bolnicu.

„Možda ipak stignem na vrijeme“ pomislim.

Hodam u susret sjeveru, a on brije, da sam imala brkove ni dlaka nebi ostala. Skrenem lijevo, dođem do kraja ulice ali ne vidim bolnicu. Pitam dvoje ljudi gdje je bolnica,  nemaju pojma, nisu iz Zagreba (ma da, ja naivka sam mislila da je to tako lako, pa u Zagrebu ni nema Zagrepčana). U jednom automobilu ugledam žensko za volanom pa pokucam na prozor. Žena mi pokaže gdje se moram spustiti i na kraju je bolnica. Zahvalim ženi i požurim, sada mi sjever pomaže, gura me u leđa.

Konačno ugledam bolnicu i po inerciji kuda idu svi pacijenti idem i ja (onako kao mali Mujo), opet u redu za trijažu čekam. Dođe sestra pokupi moje papire i brzo me pozove unutra.

“Kako ste vi gospođo došli na ovaj ulaz za trijažu?“, ne baš ljubazno me upita.

Oprostite zar to nije ta bolnica, poslali su me iz druge bolnice, ja sam prvi puta ovdje“, skrušeno se obratim.

U dobroj ste bolnici ali trijaža za ovo što vi trebate je na drugom ulazu, ali sada ćemo to napraviti ovdje.“ Upiše žena podatke, izmjeri temperaturu, ja se potpišem i dobijem potvrdu. Sada mogu dalje, ali kamo? Već mi je jezik zadebljao od ispitivanja (veselit će se muž kad se vratim jer mi uopće neće biti do pričanja).

Ponovo ljubazno zamolim sestru da mi objasni kako da dođem tamo gdje trebam. Objasni mi kako da dođem do lifta pa na drugi kat.  Pronađem lift među brdo hodnika i stignem na drugi kat i opet po inerciji kuda svi, tu i ja, stanem u red koji je pogađate ponovo kilometarski. Shvatim da je tu laboratorij, tek kasnije skužim da se na šalter ide po brojevima. (O, zemljo Indijo, što sad?)

Ne vidim brojomat, a onda upitam jednu simpatičnu mladu trudnicu što trebam napraviti. Ona to ljubazno odradi umjesto mene, opet stanem u red, čekam,  kad upali se moj broj na šalteru. Pružim sestri na šalteru papire a ona me prostrijeli pogledom.

Koji broj imate gospođo?“

Pa, taj koji piše“ promucam.“

“Da, ali koje slovo imate ispred! Čekajte na red“ Pogledam slovo kod mene A, a ona je zvala D, opet u red ispočetka.

Nakon dva pacijenta dođem i ja na red, opet papire na uvid.

Da, gospođo ali vi niste za ovdje, tko vas je poslao ovamo?

„Vaša kolegica sa trijaže“, prosikćem, već bijesna na sustav i neinformiranost. Da me netko tko radi u bolnici ne može poslati na pravo mjesto, ne mogu vjerovati. Opet moram izvući molećiv glas i pitati kuda sad, mada bi im izbrojala sve po spisku.

“Na četvrti kat, gospođo, lijevo hodnikom pa proči stakleni most i iza aparata za kavu, javiti se u sobu za upis“.

Ajmo noge, opet pokret! Konačno stignem, nađem traženo, predam papire i kaže mi sestra pred kojim vratima da čekam. Konačno na pravom mjestu, zakazano vrijeme davno sam premašila. Neće me radi toga valjda otpiliti, pomislim.

Sva sreća pa tu nema gužve, samo dva pacijenta, i ja treća, za čudo ima i prazna stolica. Strovalim se u jednu, sada će biti lakše čekati, ali za kratko vrijeme osjetim onaj sjever po leđima jer sam skinula jaknu u kojoj sam se uznojila od trčanja od mjesta do mjesta. Ponovo ju navučem. Ubrzo čujem dolje u hodniku kako netko zove moje ime. Dreknem odozgora:  “Tu sam!“ Sjurim se niz stakleni most do otvorenih vrata, (i tu sam na krivom mjestu čekala).

Uđem u ordinaciju i pozdravim simpatičan lik doktorice koja ljubazno odzdravi i počne neusiljen razgovor toplim i ljubaznim glasom. Pružim joj hrpu papira i nalaza koje ona pažljivo pregledava ali uz put i razgovara sa mnom o svim moji zdravstvenim poteškoćama.
Na kraju svega pregledanog, konačno malo pozitive u svim nevoljama. Doktorica mi priopći:
“Nemate gospođo dijabetes, već preddijabetes, to ćete regulirati prehranom, tjelesnom aktivnošću i skidanjem kila.“ (O, sine Brute zar i ti –pomislim, svi mi kažu da moram smršaviti kao da to ne vidim i sama).

Već sam krenula“, promrmljam. I ne lažem, pet dana nisam pojela ni komadić kruha, a hodam svaki dan od ambulante i nazad, solidan broj metara.

“Prepisati ću vam tablete kojima ćemo šećer dotjerati u normalu, a i sprječavaju osjećaj gladi“, ljubazno mi objasni doktorica.

O, falim te bože, bar nešto od lijekova da ne deblja“.

“Kontrola za godinu dana ili ako bude problema, po potrebi“.

Zahvalim se ljubaznoj liječnici dijabetologu i izađem u hodnik. Sretna jer nisam šećeraš još, krenem prema liftu i izlazu. Ne znam, zašto u svakoj bolnici imam osjećaj kao da sam zatvorena u katakombama. Sve ono negativno sam zaboravila, pa šećer više nije gorak kako je izgledao na početku.

Dočepam se poznatog krajolika Srebrnjaka i spustim se na Kvatrić do tramvaja, bilo je pola deset.

„Super“, pomislim. „Bit ću kući prije podne i konačno se odlediti.“ Ali, kako to biva, kad te ide onda te ide. Snijeg propadava, sjever fućka, ljudi je malo na ulicama, samo očito oni koji moraju kao ja biti na toj zimi. Stignem do kolodvora i uđem provjeriti kada imam vlak jer kartu imam povratnu. Pročitam da imam u jedanaest vlak do doma. Imam još vremena za prošetati kroz Importane podhodnik i biti na toplom. Procunjam po centru zagledavajući izloge, a sniženja samo vrište iz svih dučanćića, ali odoljela sam šopingu i potražila samo ribice za akvarij, ali njih baš nema, pa sam kupila samo zrnje za divlje ptice.

Vratim se na vrijeme na kolodvor. Gledam informacije o odlasku vlakova i pročitam da je vlak za moj grad otkazan.

Što sad“?

Noge me već pomalo ostavljaju, a prokleta korona sve je zatvorila pa nemaš mjesta gdje sjesti, osim na hladnom kolodvoru gdje vuče propuh od hladnog sjeverca. Da si gologlav ošišala bi te na nulu, a da ne kažem da nemaš ni WC-a pa ako te stisne…

Uđem u ured za kupnju karata, i opet red. Za jedan dan previše stajanja u redu, ako se mene pita, ali moram jer trebam znati kada konačno imam vlak za doma. Kada sam čula da je tek u trinaest sati oblio me hladan znoj.

Što ću raditi još dva sata sa ovim mojim izmučenim nogama?” Dobro je, nisam gladna jer me je sestra opskrbila sendvičima da ne padnem u šećernu komu, inače bi me hitna pokupila. Tako dugo bez hrane, kave i vode nisam navikla biti.

Izađem na kolodvor i malo sjednem na klupu, ali toliko je hladno da nema ni beskućnika koji sakupljaju boce po kantama. Tri puta sam se vraćala u Impotrane i ponovo malo sjesti na kolodvor, prošetala umorne noge Zrinjevcem i jedva dočekala vlak.

Pola sata prije polaska postavili su vlak pa sam ušla unutra grijati se. Uspjela sam prije polaska odrijemati pola sata. Stigla sam kući umorna kao da sam cijeli dan zemlju negdje krampala. Nije mi bilo ni do jela, ni do ičega, samo do topline i kreveta.

Provjera količine šećera ostavila mi je gorčinu u ustima od svih putešestvija, ali na svu sreću i zadovoljstvo jer nisam dijabetičar (slatka još mogu ostati za nekoga, a zna se i koga, ko me dura, i slatku, i ljutu, i kiselu, već godinama).

Š

5 1 vote
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
1 Comment
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Slavica Jurčić
Slavica Jurčić
14 days ago

Poštovana gospođo Štefice, upravo sam danas bila na kontroli za dijabetes, naime već godinama se borim sa ovom slatkom bolesti, imate pravo dobiti 50 trakica za aparat koji mjeri šećer, bijelo brašno, sol, riža, grah, krompir su namjernice koje sadrže škrob koji naše tijelo ne razgrađuje pravilno, svakako potražite udruge dijabetičara i idite na edukaciju, kada smo sa osobom koja ima sličnu situaciju tada nam je lakše,
Želim vam život pun aktivnosti i pazite na niske šečere, oni također mogu biti loši i neugodni, pozdrav od Slavice Jurčić 🙋‍♀️