Sonja Smolec
Sjećaš li se kad smo kao djeca
oboje željeli otići na mjesto
gdje postoje knjige s još neispričanim pričama,
u zemlju gdje zmajevi su kraljevi?
Sjećaš li se priče o ljubavi
između djevojke i pastira,
o užasnoj borbi za život
usred arene, između robova i zvijeri,
(ne između ljepotice i zvijeri)
kada si s vatrom u očima
pokušavao od mene sakriti suze i bol?
Sjećam se tvoje radoznalosti i tvog osmjeha,
vraćaju se uspomene kad smo kao djeca sjedili
i slušali priče o čudu kako ptice putuju na jug,
o ribama koje plivaju uzvodno,
kad si ti ustanovio i postalo ti je jasna
Einsteinova teorija da tajne svemira
teško mogu biti riješene samo pomoću matematike.
Vidjela sam te kako viriš kroz vrata kina
gledajući posljednji mjuzikl obojenih snova,
i viriš između prstiju da bi vidio Hichockove filmove.
Da li su to bila moja lažna sjećanja?
Ipak, još uvijek te vidim odjevenog u bijelu košulju,
(koju je tvoja majka pažljivo oprala, uštirkala i izglačala)
kako se nasred livade igraš
kao da jašeš konja bez stremena
dok pleme Cigana prekriveno jedino plavim nebom
spava uokolo vatre, odmarajući se nakon večere
pripremljene od ukradenog pileta
i lagodne zabave, divlje glazbe i plesa.
Ah! Da li znaš da je postojalo vrijeme
kada sam tako jako željela primiti te za ruku,
kada sam trebala nekoga kome mogu vjerovati,
pobjeći negdje… daleko, da budem nešto više
od slatke djevojčice i radoznalog djeteta.
Da budem zaljubljena djevojka,
da podijelim s tobom svoj prvi poljubac,
da zbog tebe u licu porumenim i da te noću sanjam,
da ti za dvanaesti rođendan dam poklon,
zbog tebe da se odreknem svoje najdraže knjige,
a na prvoj stranici, gore, u desnom uglu,
da napišem svoj prvi ljubavni stih.