Iz naše arhive/ objavljeno 07.08.2012.
Sonja Smolec
Sretna slušam lepet mekih leptirovih krila,
hvatam zlatnu prašinu, a u mislima svojim
dok preko duge lebdim što se nebom svila,
razmišljam dal možda i Sunce da obojim.
Trputac, ivančicu, maslačak, jaglac i čičak,
a čuvat ću zauvijek svaki i najmanji cvijet
u očima mojim je nebo i cvate različak,
za mene je jednako važan cijeli svijet.
Moj čarobni štapić može biti i zelena trava,
a čarobna iskrica njegova, dok letim bosa,
što blješti i sjaji crvena, zelena, žuta i plava
tek bit će kaplja mala, jutarnja svježa rosa.
Kada šumom idem zavirujem ispod lišća
gdje žive bube, zeko, medo, košuta i jelen;
čuvarica sam svih životinja i njihovih staništa
a moj pogled se sretno mijenja i postaje zelen.
Pa gdje sam ja to onda svoje gnijezdo svila?
Pitat ćeš jer svugdje me ima iako sam mala.
Kada dođe vrijeme ja bit ću i tvoja zubić vila,
poslove razne oduvijek obavljat sam znala.
Uskoro ćeš odrasti ali mene s radošću se sjeti,
još uvijek sam ovdje i to nikad nisam krila.
Zatvori oči, budan sanjaj, mašta neka ti poleti
i shvatit ćeš da oduvijek dio prirode sam bila.