NEKA NOVA VREMENA

Sonja Smolec
Došla su neka nova vremena
u kojima se ništa promijenilo nije
od onda kad su sirotinji na ulici
u kapu ubacivali par novčića
i na brzinu prešli na drugu stranu ulice.

Godina je dvijetisućeideseta
kad ima više onih koji nemaju

od onih koji imaju,
kad oni koji imaju, imaju dovoljno
i za sebe i za one koji nemaju,
čak i prijatelji zaboravljaju prijatelje,
a kada se sretnu, onda je to samo bok na brzinu,
žuri mi se, imam važan sastanak,
sin mi polaže vozački a kćer je u baletnoj školi,
javi se da se dogovorimo za neki drugi puta.
A drugi put nikad ne dođe.
Telefonski pozivi postaju rijetki poput endemskog bilja,
prestaju posjete, jer, što da se radi tamo
gdje se može dobiti samo dobrodošlica uz čaj ili kavu,
gdje na tanjurima nema odojka ili janjetine,
domaćih narezaka, jer molim vas,
tko to danas nema domaćeg špeka i kobase,
ili bar komad najobičnijeg kolača od čokolade?
I tko da vjeruje da žena u susjednom stanu
svaki drugi dan batom lupa po složenoj, mokroj kuhinjskoj krpi
kako bi susjedi mislili da će njena obitelj opet jesti pohano meso.
Mnogi se ponašaju kao da je i samo siromaštvo zaraza,
pa si mislim, možda sam ipak ja glupa a oni u pravu,
a ipak, broj se nezaposlenih svaki dan povećava
brže nego broj oboljelih u zadnjoj pandemiji svinjske gripe.

© Sonja Smolec
Napisano prije gotovo godinu dana, sli se još uvijek ništa promijenilo nije.  🙁