tekst: Marija Kukić
foto: Mirko Cenbauer
Ta jesen prije nekoliko godina bila je vruća, suha, danima bez kiše…sve suho jao barut. Noći duge, preduge za lijeganje. Da si malo skratimo noć, sjednemo na klupčicu ispred ulaznih vrata, pričamo, smijemo se… jednostavno družimo se.
U jednom trenutku učinilo nam se da čujemo nekakve čudne zvukove. Utišasmo se kao bubice, naćulismo dobro uši i slušamo, slušamo i promatramo…
Doista! Lišće je šuštalo, grančice pucketale …To se netko ili nešto šulja ispod gomile suhog lišća jabuke. Oprezno na prstima približismo se mjestu otkuda su dopirali ti neobični zvukovi. Lišće se počelo nadizati i micati. O, Bože, zar je lišće oživjelo?!
Nakon nešto dužeg pozornijeg promatranja zamijetismo malu šiljastu njuškicu kako se kreće ka posudi s vodom. Bio je to jež koji se privremeno doselio u naše dvorište tražeći vodu za piće.
Dolazio je svako predvečerje, a uvijek ga je dočekala posuda sa svježom vodom. Ponavljalo se to gotovo svakodnevno. Mi smo tako dobili svog ježa. Kad se napio vode, odmigoljio je kroz dvorište tko zna kuda.
I iduće jeseni mi smo sa znatiželjom očekivali našeg ježa. Hoće li doći? Mi smo mu uvijek stavljali svježu vodu. Ponekada bi se pojavio, napio vode i otišao svojim stazama. Nije se pojavio ove jeseni. Gdje li je ? Sigurno u svom domu , u svojoj ježevoj kućici
A jež tvdoglav osta pri svom:
„Draži je meni moj skromni dom.“(JEŽEVA KUĆICA)
Mislim! Ne mislim, već sam posve sigurna da se svi tako osjećamo. Kad sam nekoliko dana odsutna, jako se radujem što se vraćam kući. Što sam bliže domu, što se više približavam Kutjevu, srce sve jače treperi, sve glasnije kuca. Vraćam se svom skromnom tihom domu u kojemu me čekaju moji najdraži. Tih i skroman, ali topao i moj, pretrpan svim i svačim, ali to moj je, moj je dom iz kojeg zrcali ljubav, toplina i razumijevanje svih nas.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
„Kućice moja, najljepši raju!“
Slažem se ponavljajući stihove:
„Kućice moja, najdraži raju!“
Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
– Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi’!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!
(iz Ježeve kućice)