OMLADINSKA PRUGA ŠAMAC – SARAJEVO

piše: Filip Ćolukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”

Prijavio sam se na radnu akciju izgradnje Omladinske pruge Šamac-Sarajevo. Jedan od glavnih motiva bio mi je taj da ću dobiti radno odijelo i vojničke cipele t.zv. cokule. Derventska Omladinska radna brigada upućena je na radilište u Osječanima, nedaleko od Doboja u smjeru Brčkog.

Kad smo stigli smješteni smo u novu baraku, koja je pregradnim zidom od dasaka bila podijeljena na dva dijela: jedan za muškarce, a drugi za žene. Ležaji su bili tipa jednokatnih palača, posteljina je bila nova. U blizini je bila manja baraka s ambulantom, i skladištem alata – uglavnom pijuka, lopata i građevinarskih kolica, onih s jednim točkom naprijed i koje smo zvali “tačke”.

Brigada je imala štab. Komandant se zvao Hadžić, a osim Zlatka Hila koji je bio referent za kulturu, ne sjećam se imena ni dužnosti drugih članova štaba. Oni su vrlo rijetko radili na radilištu, nego su, pored nadzora organizirali različite priredbe i druge društvene djelatnosti. Na radilištu su bili i vodonoše. To su bili fizički slabiji brigadiri, najčešće djevojke, te oni povjerljivi koji su zapisivali uspjehe pojedinaca, n.pr. koliko je koji omladinac prevezao tačaka zemlje, prenio šinja i pragova i drugo. Mislim da smo ih zvali desetarima.

Uz rad, ja sam bio i trubač, zadužen za sviranje ustajanja i povečerja, kao i prigodom dizanja zastave na jarbol svako jutro, i spuštanja nakon večere. Budući nisam znao odgovarajuću glazbu koja se svirala u ovoj Jugoslaviji, ja sam svirao starojugoslavensku. Dobro je se sjećam jer nam je bratić Ilija još prije rata pričao kako mrzi trubu koja u četiri sata ujutro svira ustajanje – a onda je uvijek pjevao tu glazbu dodajući svoje riječi:

Diži, diži reeemu, reeemu, kad najbolje spaava, diži diži reeemu kad najbolje spaava.
Ućeraj mu zaćeraj mu kad najbolje spaaavaaa.

Dok sam svirao uvijek sam u mislima ponavljao tu Ilijinu pjesmu, pri čemu sam riječ remu zamjenjivao s briiigu (brigadira). Za povečerje, kao i prigodom podizanja i spuštanja zastave improvizirao sam nešto u dugačkom tonovima.

Radili smo dvokratno; od sedam do dvanaest i od tri do šest. Hrana je bila izvrsna i obilna. Kuhala nam je kuharica iz derventskog školskog internata. U prvih sam se tjedan dana nakon posla osjećao strašno umorno. Svaki me je mišić bolio. Kad je to prošlo radio sam bez ikakvih teškoća, a budući sam na selu stekao veću kondiciju od ostalih, radio sam više od njih. Posao se sastojao uglavnom u iskopavanju zemlje i odvoženja u tačkama na trasu ili na neko drugo mjesto, nošenju pragova i šinja te njihovo postavljanje i zakivanje za pragove. Krupni tucanik je dovožen kamionima i željezničkim vagonima dokle su postavljene šinje.

Zahvatio me takmičarski elan

Ja sam najradije vozio zemlju tačkama. Ne znam zašto, ali bio me je zahvatio nekakav takmičarski elan. Dok su drugi, kad su se vratili s praznim tačkama čekali da im ih ponovno napune, ja sam po povratku zgrabio prve pune tačke i odvezao ih, a onaj koji ih je dovezao bio je zadovoljan, jer se dulje odmarao čekajući da se napune one tačke koje sam ja dovezao. Kad je jednom prigodom zemlju trebalo prevoziti na drugu stranu trase, uz uspon, pa niz spust, taj sam dan prevezao dvostruko veći broj od drugog brigadira po broju prevezenih tačaka.

Brigadir koji tog dana imao najveći učinak, uvečer je spuštao zastavu s jarbola, a drugi po učinku sutradan ujutro. No i danas sam svjestan da mi ta počast nije bila motivom za pojačan rad.  Jednostavno, na neki sam se način dokazivao sam sebi da mogu više od ostalih.

Preuzimao sam organizaciju na radilištu

Ubrzo sam pored rada počeo pokazivati i organizacijsku inicijativu. Jednog smo dana trebali načiniti kosi spust, t.zv. škarpu, od razine trase do oko 5 metara nižeg okolnog zemljišta. Budući  je desetar dugo petljao s organiziranjem posla određivanjem donje granice škarpe, ja sam ostavio tačke, pa uzeo jednu lopatu, donji kraj stavio na zemlju, a drškom usmjerenom prema rubu trase pomicao sam se prema trasi sve dok nisam dobio kut od oko 45 stupnjeva. To sam  mjesto obilježio pa duž tridesetak metara trase na isti način obilježavao donji rub škarpe. Gušće postavljenim grudama zemlje obilježio sam ravnu crtu i rekao desetaru, da od te crte počnu nasipati prema rubu trase. Zatim sam opet uzeo svoje tačke i počeo prevoziti, povremeno kontrolirajući kosinu.

Premda taj dan nisam prevezao najviše tačaka, navečer sam posebno pohvaljen i opet sam spuštao zastavu s jarbola, ali me je veselilo samo to što je dovršena škarpa zaista lijepo izgledala.

Uređivanje logora

Nakon toga sam želio uljepšati i naš logor, koji je izgledao nekako tmurno. Prvo sam tražio da mi nabave materijal, od kojega sam načinio lijepo dizajniran (kako bismo to danas rekli) ulaz. Od dasaka sam napravio 2,5 metra visoke supove, na vrhu kojih sam postavio široku dasku, a na uglovima ukoso postavio od drveta načinjene kramp i lopatu. Stupove sam obojio nacrtavši cigle, a na obojenoj daski ispisao naziv brigade. Po priznanju mnogih bila je to najljepša porta na gradilištima od Doboja prema Šamcu. Kasnije sam u dvorištu kamenjem ograđivao i zemljom nasipao cvijetnjake, u koje sam zasađivao različito poljsko cvijeće, a u nedostatku toga, stavljao sam obojene kamenčiće.

Postao sam društveniji, ali i sklon nestašlucima

Ne znam da li po mentalitetu, ili zbog okolnosti u kojima sam odrastao, ja nikada ranije nisam osjećao potrebu za nekakvim širim druženjem, premda me ja svako društvo rado primalo u svoju sredinu. Dok sam bio na selu nisam se ni imao s nekim družiti, jer mlađih muškaraca uopće nije bilo. Još od ranije sam u Derventi imao samo dva bliskija prijatelja, Tomu Kordića i Mišu Lečića. Tomo je stanovao u kući uz gimnaziju, gdje sam ponekad navraćao, a budući je i on bio nekako preozbiljan, ali izvrstan matematičar, a zanimala ga je i astronomija, naši su razgovori bili više stručne naravi.

Jedino su mi zadovoljstvo predstavljale posjete Lečićima. Mišo je bio pjesnička duša i izvrsno je svirao gitaru, dok je njegova starija sestra Cana lijepo pjevala. Otac im je bio hercegovački Srbin, željezničar, koji je još prije rata u Derventi umirovljen . Svi su se prema meni odnosili izrazito prijateljski i imali razumijevanja za situaciju u kojoj smo se našli. Budući su bili Srbi, to nije izazivalo nikakvu sumnju.

Međutim, na ovoj radnoj akciji sam se naglašeno otvorio prema širem druženju, pa su mi već tada mnogi govorili da sam se potpuno promijenio. No, nije to bilo samo zbog naglašenog druženja. Dok ranije nisam bio sklon nestašlucima, tu sam u tom pogledu postao predvodnikom, čak i do nepristojnosti. Na pregradi između našeg i ženskog dijela barake na jednoj je dasci ispala kvrga pa je ostala rupa oko 4 cm u promjeru. Bila je neposredno iznad gornjeg ležaja, pa smo mi kroz nju često virili u ženski dio barake, ali i one su povirivale u našu stranu. Kad sam jednom prije spavanja vidio da neka djevojka viri na našu stranu, naslonio sam stražnjicu na tu rupu i glasno prdnuo na to oko. S druge strane se začuo urnebesan smijeh.

Neki su brigadiri dobivali pakete i većina ih je to odmah dijelila s priateljima, ali neki su sami jeli ono što su dobili. Jedne je subote Dedo Hadžiefendić – kojega su zbog visine i vitkosti svi zvali Dedo Klin – dobio veliki paket, ali ga nije otvarao. Sutradan kad smo bili vani vidio sam da on skriveći ulazi u baraku pa sam i ja neopaženo ušao za njim. Vidio sam da sjedi na krevetu i nešto jede, pa sam opet izišao i to ispričao Tomi Kordiću i Anti Araru. Na to je Anto rekao da bi ga trebalo “opljačkati”, ali da je problem zaključani kofer. Snaći ćemo se – rekao sam.

Ušli smo kad je opet baraka bila prazna. Komadom žice sam lako otvorio kofer, a unutra je bilo obilje raznih kolača, suhe govedine i koječega drugog. Pojeli smo po dvije baklave, a zatim u novinski papir zamotali grudvice zemlje i stavili ih pored posude s kolačima. Zaista je bio užitak gledati ga kako se iznenadio kad je kasnije otvori kofer. Ta nam se zabava svidjela pa smo “orobljavali” i druge kofere, a to je uskoro bila javna tajna. Nitko nam nije prigovarao, ali su svi oni koji su dobivali pakete hrane odmah podijelili s ostalima. To sam ja nazvao uspješnom socijalizacijom.

Jednom sam prigodom demonstrirao spektakularnu javnu “krađu”. Zlatko je organizirao nekakvu priredbu u dvorištu. Svi smo sjedili na zemlji i promatrali. Ja sam sjedio s Antom i Tomom a ispred mene je sjedio Dedo, onako “alaturke”. Pred njim je na zemlji bila lubenica, koju sam uspio neopaženo dokoturati iza njega, što je izazvalo opći smijeh kad je zaprepašteno vidio da je nema.

Promatrajući ovako u retrospektivi, te omladinske radne akcije smatram nečim prvim pozitivnim u Titinoj Jugoslaviji. Poznata parola; Mi gradimo prugu, pruga gradi nas! – nije bila samo prazna političko propagandna fraza. Bilo je u tomu puno istine. Nakon rata i svega onog što se događalo, to je stvarno u mladež ugrađivalo osjećaj zajedništva.

PARTIJA JE DRŽALA  KONTROLU

No, postoji i prljavija pozadina, koju vodstvo ponekad nije znali sakriti. Brigadir Jusuf Hodžić, sin nekad begovskih i još uvijek bogatih roditelja, za Bajram je pobjegao kući, a kad sa nakon par dana vratio u brigadu, odmah su ga zatvorili u nekakvu malu drvenu šupu, a kad su se svi okupili izveli su ga pred nas i prvo ga počeli grditi, a zatim i pljuvati i mazati marmeladom, pozivajući i nas ostale da im se pridružimo. Da bih to izbjegao ja sam otišao po trubu i nešto svirao. I danas me je toga sram, ali mislim da je to manje zlo od pljuvanja po čovjeku. Nakon toga su ga potjerali iz brigade.

Zahvaljujući prijateljima, otkrio sam i zakulisnu djelatnost vlasti prema meni. Jedno poslije podne sam s Antom Araraom i Tomom Kordićem sjedio pod krošnjom nekog drveta. Ja sam bio raspoložen, ali su oni izgledalo strašno zabrinuto, a kad je Tomo rekao Anti da mi kaže, on je nekako prestrašeno počeo pričati kako su ga prije polaska pozvali u Oznu. Rekli su mu da oni znadu da ja nisam otišao na radnu akciju zato što volim Jugoslaviju, nego da imam nekakve druge razloge. Zatim su od njega zahtijevali da dobro promatra što radim i s kim se sastajem, pa da im najkasnije za mjesec dana pošaljem pismeni izvještaj. Očajno me je pogledao i upitao što da radi. Izvještaj brzo mora poslati.

Pogodilo me to sam čuo, ali se znadem suzdržati pa sam se glasno nasmijao i pitao ga zašto plače i u čemu je problem. To ti je Anto vrlo jednostavno, piši ono što si vidio i što svi znadu. Radim više od većine, sam sam uredio logor da je ljepši od svih u ovom dijelu trase. Družim se sa svima, od onih u štabu, pa do svih ostalih. Nikad ni skim  ne šurujem i nikada se nisam sastao s nekim tko nije iz ove brigade. Piši i ne sekiraj se. Obavi ono za što su te zadužili, pa zaboravi na to. Potpuno se smirio, a o tomu više nikad nisam s njim razgovarao.

No,  nije sve uvijek završavalo smijehom. U jednom koferu je bila nekakva pokvarena hrana, pa sam dobio strašnu koprivnjaču (urtikariju), tako da su mi i očni kapci toliko natekli da sam ih morao i prstima otvarati. Osim toga po cijelom tijelu sam osjećao nesnošljiv svrbež, a najgore je bilo s tabanima. Ja sam radno odijelo i cipele čuvao i stalno sam hodao bos, tako da su mi tabani zadebljali kao đonovi, a da bih se počešao vršcima vilice sam tukao po njima. Morao sam otići i našem liječniku, koji mi je dao nekakvu injekciju. Bio je to Tarik Muftić. apsolvent. Iznenadio sam se kad sam u razgovoru s njime doznao da posti, budući je bio ramazan. Nakon nekoliko mjeseci saznao sam da je kao član organizacije Mladi muslimani zatvoren i osuđen na 12 godina zatvora. O njemu će još biti govora, naime, ponovno smo se sreli u Zagrebu u koji je pred rat bio izbjegao iz Mostara, gdje je radio kao kirurg.

Radna akcija je konačno završena, ja sam moje nedirnuto radničko radno odijelo spakirao i s pjesmom smo se vratili u Derventu.

Na selu je bilo mnogo posla, a posebno oko žetve pšenice i vršidbe. U međuvremenu su mi prijatelji iz Tuzle donijeli veći dio dijelova radio opreme, a negdje sam nabavio i dinamo za kamionske motore i nekoliko žarulja. Naime, imao sam namjeru da kad napravimo kuću, pomoću vjetrenjače osiguram električno energiju za rasvjetu. Budući sam očekivao da će se vršidba produljiti u noć, pripremio sam se da dinamo nekako priključim na motor. To je izvanredno uspjelo, pa su seljaci kasnije čak i u drugim selima oduševljeno pričali da se vidjelo “kao po danu”. Dinamo sam dobro prodao vlasniku vršalice i pokazao mu kako to dobro instalirati.

Bio sam nestrpljiv u očekivanju da saznam jesam li dobio stipendiju. Telefon je postojao kod Stipe Grubišića u “vekterhausu”, pa sam otišao tamo i zamolio Stipu da nazove željezničku stanicu u Derventi.

Kad je dobio vezu dao mi je slušalicu. Bio sam nervozan. Bio mi je to prvi telefonski razgovor poslije rata, pa sam se predstavio i pozdravio kako je to bilo uobičajeno u NDH:

“Spremno, na brzoglasu Filip Ćorlukić, molim vas jeste li čitali Oslobođenje i je li objavljeno nešto o stipendijama?” 

Stipo se uhvatio za glavu i tiho prosiktao:

“Jesi li lud, šta to govoriš?”.

Odmah sam shvatio kakvu sam glupost izvalio, a kako nije bilo nikakve reakcije na taj “ustaški pozdrav”, dalje sam razgovarao i rečeno mi je da je spisak objavljen u Oslobođenju.

Odjurio sam doma, presvukao se i žurno krenuo u Derventu. Na kiosku kod gimnazije sam kupio Oslobođenje i našao taj tekst. Svi smo dobili stipendije. Zlatko Hill i Milorad Drakulić su dobili visoke vojne stipendije, ostali su dobili po 1.800 dinara, a jedini ja 2.200 dinara. Moju radost što sam dobio stipendiju i iznenađenje što je to bila najveća civilna, pomutilo je kad sam pročitao za koji predmet i gdje.

Dok sam ja tako razmišljao, predamnom se pojavio Halil sa širokim osmjehom na licu.

“Šta je Filipe, kao da nisi zadovoljan?!

“Zdravo Halile. Kako ne bih bio zadovoljan, ali vidi što su odredili. Ja sam tražio elektrotehniku, ili astronomiju u Zagrebu, a oni me upućuju u Beograd – na studij fizike.

Halil se naslonio pored mene na ogradu i počeo ozbiljno govoriti.

“Slušaj Filipe. Ministarstvo je ove godine dalo samo dvije stipendije za elektrotehniku, a ni jednu za astronomiju – jer Bosni sada više nije potrebno. Studij fizike je za tebe najbolje rješenje. Odličan si fizičar, a fizika obuhvaća i elektrotehniku i astronomiju. Vjerujem u tebe i znadem da ćeš svladati matematiku u kojoj zaostaješ. Što se tiče Beograda, to je učinjeno na moj prijedlog. Filipe, znam da još nisi naš. Ti si temeljit i trebat će ti vremena da shvatiš da imamo pravo. Isto tako znadem da si pošten i da nam nikada nećeš zabiti nož u leđa. Ako odeš u Zagreb, tamo će te uhvatiti oni tvoji, a onda ode studij i još ćeš nastradati. U Beogradu su komunisti i srpski nacionalisti. Ti ne voliš ni jedne ni druge pa ćeš se okrenuti učenju. Sretno Filipe. Bit će mi drago da se sretnemo za nekoliko godina.”

Na žalost, nikada više nisam sreo tog poštenog čovjeka. Uskoro je premješten iz Dervente, a nedugo iza toga je umro. Mir njegovoj duši.

Čim sam došao kući otišao sam u štalu i popeo se na tavan gdje se tada otac skrivao. Sve sam mu ispričao. Bio je radostan što sam dobio stipendiju, a što se tiče Beograda, rekao je da Halil izgleda vrlo pošten čovjek i da ima pravo. Što se tiče stana, rekao je da odmah pišemo u Zemun njegovom bližem rođaku s majčine strane, Anti Macanu. On je umirovljeni profesor ekonomske škole, oženjen je jednom bogatom zemunskom Švabicom, a u Zemunu je prema popisu stanovništva  iz 1935. godine, bilo samo oko 5% Srba. Švabe su poslije rata protjerane, a u Zemunu još sigurno ima puno hrvatskih porodica, pa mi Ante kod njih može naći nekakvu sobicu.

Tako sam i učinio. Ante mi je vrlo brzo odgovorio da mu je drago što dolazim tamo i da mi on sigurno može pomoći.

Knjigu „Moja sjećanja na minulo stoljeće“ možete naručiti naručiti kod izdavačke kuće Ceres.

Kontakti izdavača: