piše: Filip Ćorlukić.…Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Mi stručnjaka nismo imali, pa sam Čaliću predložio da osnujemo zajednički postdiplomski studij Tehničkog i Ekonomskog fakulteta pod nazivom: “Tehnika i ekonomika automatizacije”.
Ne samo da se odmah složio, nego se i prihvatio pokroviteljstava tog studija. Mene je proglasio organizacijskim sekretarom i zadužio da s dekanom Tehničkog fakulteta prof. Hrvojem Požarom i šefom katedre prof. Vladimirom Muljevićem riješim organizacijske pojedinosti, a on će to riješiti s dekanom Ekonomskog fakulteta.
Krajem godine sam prisustvovao svečanom otvaranju. Govorio je prof. Muljević i spomenuo je sve koji su na bilo koji način pomogli u pripremama, a mene nije ni spomenuo. Mislim da je bio uvrijeđen što sam ja organizirao nešto, što je po njegovom mišljenju njegovo stručno područje, a i što sam ga dan ranije uvrijedio, rekavši mu da je nepotrebnim uključivanjem u predavanja vrlo složene matematičke teorije automatske regulacije program nepotrebno opterećen.
Dvije godine kasnije ipak me je pozvao da u njegovom prisustvu održim završno predavanje. Budući da je i ambiciozna kolegica Olga Ulrih, koja je radila u institutu Rade Končar također pohađala taj studij, znao sam što i kako im se predavalo. Stoga sam se odlučio za prikaz dinamike rada složenog PID automatskog regulatora, bez korištenja bilo kakve matematike. Bio je to takav prikaz da je svaki od slušatelja zapravo u mislima mogao vizualizirati rad regulatora.
Kad sam završio između slušatelja je ustala inženjerka Iva Miljan i izjavila: “Kolega Ćorlukiću, dvije smo godine slušali mnogo toga o automatskim regulatorima, ali sam tek sada shvatila kako regulator zapravo radi.” – što je popraćeno snažnim aplauzom ostalih postdiplomaca.
Dušan Čalić: prijatelj – kao iz fantazije
Od svih koje sam upoznao u Zagrebu, Dušan Čalić imao posebno mjesto. Bio je osebujna ličnost. U susretu s direktorima tvornica znao je biti vrlo grub i mnogi su ga se bojali, ali se znao ponašati i kao pravi prijatelj. Sprijateljili smo se već kad sam ga prvi puta posjetio. Prešutno. On me je tada po običaju “važnih drugova” odmah oslovio s “ti”, što sam ja uzvratio. Nije me oslovio imenom ni prezimenom, nego: Bosanac, a kasnije me je često nazivao i Skojevcem. Budući da sam znao da ga prijatelji zovu Cule i ja sam ga tako zvao.
Povremeno sam odlazio kod njega, a on me je primao i kad je imao druge, visoko pozicionirane službene posjetitelje. Predstavio me kao suradnika i uključio u razgovor, a oni su me prihvaćali kao starog partijskog druga i razgovarali o temama, zbog kojih sam često osjećao strah.
Životna ponuda
Krajem 1962. g. Čalić mi je poručio da dođem, jer se moramo dogovoriti o nečemu važnom. Kad sam došao rekao mi je da Ministarstvo vanjskih poslova traži čovjeka za kulturu, kojega bi poslali u Južnu Ameriku. On je predložio mene. To su prihvatili. Ali su od njega tražili da me šire provjeri, jer da mi svi do stričeva i ujaka moraju biti “partijski čisti” – kako je rekao. Dok je to govorio prvo sam bio iznenađen, a onda me je zahvatio paničan strah, zatim i snažan osjećaj izazova: prihvatiti, ili ne prihvatiti?!
Morao sam odbiti
Otac mi je proglašen zločincem i leži u zatvoru, a oni zatraže “partijsku čistoću” sve do stričeva u ujaka. To je jedinstvena ponuda potpuno novog života, a smijem li prihvatiti? Imao sam dojam da sam u velikoj, dubokoj fotelji na neki način propao sve do poda. Dok sam šutio i razmišljao on me je znatiželjno gledao, a onda sam se odlučio i bojažljivo rekao da mu zahvaljujem na toj divnoj ponudi, ali da je na žalost ne mogu prihvatiti.
“Šta je, nisi se valjda prestrašio? Vama se Bosancima može koješta prigovoriti, ali niste kukavice. Znam da ne znaš španjolski, ali si dovoljno tvrdoglav da to naučiš.”
Podigao sam pogled prema njemu i počeo mu oprezno pričati: “Nisam se ja Cule uplašio posla, nego uvjeta da mi cijela rodbina mora biti partijski čista. Ti misliš da sam ja član partije. Ne samo da nisam, nego sam sin čovjeka koji je osuđen kao narodni neprijatelj i sada u Zenici služi kaznu od 20 godina.”
Neočekivano reagiranje
Na to je on ustao, uperio prst u mene i ljutito povikao:
“Ti se bezobrazan. Zašto ne vadiš oca iz zatvora?”
Zatim je sjeo, podigao slušalicu i počeo birati nekakav broj na telefonu. Tad sam se zaista prestrašio, jer nisam znao koga želi nazvati. No, kad je uspostavi vezu, prvo što sam čuo bilo je:
“Zdravo druže Joža, kako si, nismo se dugo čuli.”, a onda je nastavio: “Slušaj Joža. Ovdje je kod mene jedan drug inžinjer, taj drug nama treba, a posebno treba meni. Taj drug ima budalastog oca, kojega si ti strpao u zatvor i sad je u Zenici. Molim te pusti ga, a ja i ovaj drug ti garantiramo da njegov budalasti otac kad izađe iz zatvora neće ništa laprdati.”
Slušajući nisam vjerovao samom sebi što to čujem. On je još malo pričao, a kad je spustio slušalicu, rekao mi je da je govorio sa Saveznim sekretarom za pravosuđe Josipom Hrnčevićem i da će me on primiti prekosutra u deset sati, pa da otputujem u Beograd i da mu sve ispričam, a Joža će sve riješiti.
Kod Saveznog sekretara za pravosuđe
Nije mi bilo teško dobiti formalni putni nalog za odlazak u Poslovno udruženje u Beogradu. Kad sam ušao u ured saveznog sekretara, uz njega je bio još jedan čovjek. Ljubazno su me primili i razgovarali smo skoro dva sata. Rekao sam im da imam tekst presude, po kojoj je osuđen po četiri točke. Na smrt je osuđen zbog ubojstava odbornika Ilije Mlinara, što je vrhovni sud BiH kasnije dokinuo. Rekao sam im također za osudu po tri točke sigurno znadem da nije kriv, a da mi je jedino nejasna osuda za špijunažu, po kojoj je pravomoćno osuđen na 20 godina zatvora. Rekao sam im da su šef policije Bauer i ustaški stožernik negdje do početka 1942. stalno zatvarali nevine građane, što je bilo uzrokom opće nesigurnosti pa je otac otišao u Zagreb šefu sigurnosti Tuzlaku Anti Štitiću i molio ga da nešto poduzme. Oba su odmah bili smijenjeni, a Štitić je od oca zahtijevao da mu pod tajnim imenom Nikola Tkalčić šalje pismene izvještaje u ponašanju vlasti. Ta su pisma poslije rata pronađena i na temelju njih je osuđen na 20 godina. Rekao sam im da to ne razumijem, jer on je špijunirao ustaške vlasti, a ne partizane.
Hrnčević se na to nasmijao i rekao da je špijunaža – špijunaža. Sve da je špijunirao Hitlera u korist Pavelića to je špijunaža, a za špijunažu se sudi.
On je od prije rata poznavao oca, pa me upitao da kako to da se tvrdi mačekovac i anglofil odlučio pomagati ustašama, a preko njih i Nijemcima. Odgovorio sam mu da sam ga i ja to pitao, a da mi je on rekao da Hrvatska ima samo dva velika neprijatelja: sovjete i naciste, s time da su sovjeti opasniji, pa da pomaže Nijemcima da pobijede Sovjete, a da ce nacisti i tako izgubiti rat od Engleza i Amerikanaca.
On se malo zamislio, a onda nekako više za sebe izgovorio: “Stipe je bio pametan čovjek, šteta što nije bio s nama”. Odgovorio samu da nije mogao, jer su partizani onda bili tijesno povezani sa Sovjetima. Na kraju mi je rekao da napišem Žalbu Saveznom sekretarijatu za pravosuđe, da spomenem sve ovo što sam njemu govorio i da će oni sve riješiti. Napisao sam Žalbu na četiri lista papira i čekao što će biti.
Pismo Vrhovnog suda BiH
Nakon par mjeseci dobio sam pismo od zagrebačkog SUP-a (policija) da dođem kod njih. Pisalo je ime osobe i broj sobe. Takav je poziv uvijek neugodan pa sam odmah otišao. Primio me je jedan lijepo odjeven mlađi čovjek i čim sam ušao digao se sa stolice s ispruženo rukom na pozdrav. Rekao je da mu je drago što sam došao tako brzo i upitao jesam li za kavu i konjak. Odgovorio sam mu da je ovakav poziv uvijek neugodan, pa da prvo želim znati zašto me je pozvao, a onda možemo popiti kavu.
Odgovorio je da je i njemu neugodno, pa je naručio i kavu i konjak, koje je jedna djevojka vrlo brzo donijela. Ispio je pola čašice konjaka, a onda mi je rekao da je dobio dopis od Vrhovnog suda BiH, u kojemu piše da ja nemam pravo pisati žalbe, te da to mora učiniti moj otac – i to ne Saveznom sekretarijati za pravosuđe, nego njima. Zatim mi je rekao da trebam potvrditi potpisom na tom dopisu da sam ga primio, ali da mi ne smije dati da ga pročitam, pa ga je presavio tako da je prekrio tekst i pružio mi ga da potpišem na onom praznom dijelu. Ja sam ga odlučno pogledao u oči i rekao da nipošto ne želim potpisat nešto što nisam pročitam, jer da možda i mene žele uvući u nekakve neugodne okolnosti.
Povukao je dopis ispred sebe i rekao da ne zna zašto su to tražili, ali da “oni tamo” nisu zabranili i da mi on to pročita i smiješeči mi se upitao me želim li da mi to sve pročita. Pristao sam, a dok je čitao ja sam ga pažljivo promatrao, nastojeći shvatiti da li čita ili je to možda naučio napamet. Kad je pročtao, upitao me je hoću li potpisati.
Podpisao sam, ispio konjak, pozdravio se s njime i otišao.
Odvjetnik predlaže traženje milosti
Poslije podne sam otišao do moga poznanika odvjetnika dr. Maladinea i sve mu ispričao. On se malo zamislio, a onda mi rekao da ja redovnim putem ne mogu ništa učiniti, nego da pišem Jovanki, pa da ona u moje ime traži milost.
To mi je zvučalo strašno ponižavajuće, pa sam mu odgovorio da se otac nipošto ne bi s time složio. On stalno tvrdi da je nevin, a “milost” bi značila da priznaje krivicu.
Čalić uporno pokušava
Par mjeseci kasnije opet sam nešto bio kod Čalića i kad smo dovršili ono zbog čega sam došao, on me podsmješlivo pogledao uz riječi: “Slušaj Bosanac, ti si bezobrazan!”. Nisam ništa ogovorio, nego sam ga samo iznenađeno gledao, a on je nastavio: “Zašto me ne pozoveš kući? Želio bi upoznati tvog ludog oca. Zanima me taj čovjek.”
Ogovorio sam mu da je otac još u zatvoru i ispričao mu sve što se događalo. On je pažljivo slušao, a oda mi je rekao: “Slušaj Bosanac, ja sam mislio da Ti meni lažeš, ali sam ti htio pomoći kao drugu. Međutim vidim da je tu nešto mutno”.
Podigao je slušalicu i počeo birati broj, rekavši mi da zove prijatelja (zaboravio sam ime) koji je upravnik zeničke kaznionice. Kad je dobio vezu malo su popričali, a onda je upravniku rekao da je kod njega u zatvoru Stjepan Ćorlukić što mnogo otežava rad njegovom sinu, koji je dobar inženjer i dobar drug. “Taj drug mnogo radi i za mene, treba nam pa smo ja i Josip Hrnčević pokušali da mu oca izvadimo iz zatvora, ali nismo uspjeli. Nešto je tu zapetljano pa te molim da primiš ovog druga i kažeš mu ono što će te pitati.” – nastavio je dalje govoriti.
Dogovorili su termin moje posjete, ja sam uzeo putni nalog da otputujem po nekom poslu u maglajsku tvornicu papira, a budući da sam još prošle godine kupio rabljeni Volkswagen, dogovorenog dana sam rano ujutro kolima krenuo na put. Kad sam stigao na portu zeničke kaznionice, portir je pozvao dežurnog milicajca, koji me je odveo u jednu prostoriju i rekao da tu pričekam dok on pronađe upravnika. Bila je to prilično velika soba u kojoj osim par stolica nije bilo nikakvog namještaja. Prvo sam malo šetao po sobi da opružim noge, a pošto se nitko nije pojavio sjeo sam i čekao što se strahovito oduljilo.
Primitivno režirani scenarij
Tek nakon dugog vremena u sobu je naglo ušao jedan milicajac. Bio je zadihan kao da je trčao, pa mi se nervozno obratio:
“Pa di ste druže, svuda vas okolo tražim. Upravnik je bijesan, nije više mogao čekati pa je otišao, a vama je poručio da dođete drugi put.”
Sve je to izgovorio u jednom dahu, kao da je unaprijed naučio. Bio sam šokiran i prvo sam htio ljutito protestirati, a onda mi je došlo do svijesti da je sve to vjerojatno režirano s nekim u Sarajevu¸ pa sam ga upitao mogu li vidjeti oca.
Naime, posjete su dozvoljene samo jednom mjesečno, a posjetu za taj mjesec već je iskoristio Tonćo. Milicajca to pitanje nije iznenadilo, pa mi je odmah spremno odgovorio: “Upravnik je rekao da možete.” Ipak je sve bilo režirano!
Odveo me je u sobu u kojoj je bio samo jedan stol i dvije stolice postavljene na suprotne strane stola. Sjeo sam na jednu stolicu, a ubrzo su doveli oca koji je sjeo na drugu, s druge strane stola. Milicajac je rekao da ruke moramo držati na stolu, a onda se udaljio do prozora i gledao vani.
Ocu se na licu vidjelo da mu je drago što sam došao, pa me je osuo čitavom salvom pitanja. Rekao sam mu da nemamo vremena za dulje razgovore, jer sam u ovu neplaniranu posjetu došao da ga pitam zašto je on zapravo u zatvoru.
Prestrašeno me je pogledao, nekako se sav smanjio i tiho rekao da ne zna. Na to sam mu rekao da se ne treba bojati, jer su mi ovu posjetu omogućili savezni sekretar za pravosuđe dr. Josip Hrnčević i član Savjeta Federacije dr. Dušan Čalić. Da ga oni žele osloboditi iz zatvora, a da bi to mogli, moraju znati zašto je tako oštro osuđen. ”
Imam tekst presude pa znadem da nisi učinio ništa za što si osuđen, pa zašto si stvarno u zatvoru?”
On je malo šutio i plašljivo pogledavao prema milicajcu, a onda mi je tiho rekao: “Oni žele da im nešto kažem”.
No to sam ga ja ljutito upitao: “Pa zašto im ne kažeš? Koga vraga štitiš?! Ne budi Don Kihot, sve je to bilo davno i nema nikakvog razloga da ne kažeš ako znadeš da se nešto dogodilo, a oni to žele znati”.
On je malo štio, a onda mi je tiho i neko tužno rekao: “Ali ja to ne znam.”
Moždani udar
Čim je to izgovorio milicajac se žurno približio i oštro rekao:
“Dosta, nema više razgovora, posjeta je završena.” Uzeo ga je ispod mišice i izveo iz sobe, a meni je i danas žao što sam na kraju bio grub.
Te noći je otac doživio snažan moždani udar.
Bilo je to 4. kolovoza 1963. Od moždanog mu je udara bila oduzeta cijela jedna strana tijela, nije mogao govoriti ni pisati. Godinu dana su provjeravali, pa kad su utvrdili da ni na koji način ne može komunicirati, pustili su ga iz zatvora.
Prodali smo imanje u Vrhovima.- Tonćo je tada bio učitelj u Čajdrašu, nedaleko od Zenice, pa je oca prevezao sebi, a i majka je bila kod njega. Tada smo prodali ono imanje u Vrhovima i kupili jednu staru prizemnicu u Derventi, te su mama i tata tamo preselili.