piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Pismo iz Beča
S nastavkom posla u Bosanskom Brodu nije bilo nikakvih problema. Nakon nekoliko dana stiglo je pismo iz Beča u kojemu mi Kanadska ambasada javlja da mi se ne dozvoljava useljenje jer predstavljam opasnost, a ako doputujem u Kanadu da ću biti prisilno deportiran.
Premda sam sa sigurnošću očekivao pozitivno rješenje, nisam bio toliko iznenađen negativnim, koliko me razbjesnilo idiotsko obrazloženje. Ne pripadam “psovačkoj kulturi”, kako to ponekad kažem u šali, ali sam taj put počeo ljutito psovati.
Nova rješenja
Međutim, morao sam početi razmišljati o drugim rješenjima. Iznimno kreativni posao koji sam obavljao u tvornici papira, bio me naveo na ideju preseljenja u Kanadu koja ima vrlo razvijenu industriju celuloze i papira. Oni su za mene znali i lako sam mogao naći posao u toj industriji. U drugim državama bi to bilo složenije, pa sam odlučio ostati u Zagrebu.
Posao koji sam obavljao u rafineriji bio je izvrsno plaćen, lagan i rutinski bez ikakvih izazova, što nikako nisam želio stalno raditi. Taj je posao trebao trajati još približno godinu dana, pa je bilo vremena za razmišljanje. Budući da nam je stan bio pretijesan prvo sam morao riješiti problem preseljenja u veći. Dugo smo kombinirali i razmišljali. Trebam veći stan.
Kredit za veći stan
U datim je okolnostima jedino rješenje bilo u prodaji postojećeg i kupnji većeg stana. Industroprojekt je početkom godine odobravao beskamatne stambene kredite. Budući nisam na vrijeme podnio molbu otišao sam do direktora Bubnja, objasnio mu da ako želim ostati u Zagrebu moram kupiti veći stan, pa ga upitao mogu li naknadno podnijeti molbu za tekuću godinu. Moj im je posao bio vrlo profitabilan, pa se on odmah složio i njegova mi je tajnica otipkala molbu.
Imao sam vrlo visoka novčana primanja, ali smo to i trošili, pa nismo imali nikakve ušteđevine. Trebalo je početi sa ozbiljnom štednjom.
Te sam godine predsjedao seminaru JUREMA, koji se održava uz Proljetni zagrebački velesajam.
Novi stan
Što se tiče traženja novog stana našli smo dobrog posrednika, koji nam je pronalazio potencijalne stanove, ali i kupce za naš stan. Konačno smo se odlučili za nedovršeni, ali useljivi stan 2/3 obiteljske kuće u Ulici Krijesnice. Prodao sam automobil i uplatio kaparu. Bio je to veliki i zahtjevan posao, u Zagrebu sam boravio samo subotom i nedjeljom, a trebalo je uskladiti sva plaćanja i selidbe. Konačno smo uselili u novi stan. Posebno me je veselilo što smo imali i veliki vrt s nekoliko voćaka.
Saobraćajna nesreća
Od Jožinih inženjera samo je još Badovinac redovno odlazio u rafineriju, pa smo se dogovorili da skupa putujemo njegovim Wartburgom. Na žalost prigodom jednog ulaska u Brod on je izgubio kontrolu vozeći preko hrpe pijeska, skrenuo je preko jarka, udarili smo u debelo drvo i automobil se prevrnuo na krov tako da je kabina slobodno visila između dvije obale jarka. Izišao sam kroz prozor, Milan je glavom udario u volan pa je bio u kratkoj nesvjestici. Mi smo srećom dobro prošli a automobil je pretrpio totalnu štetu. Jedna djevojka nas je svojim automobilom odvezla u rafineriju. Ja sam se javio tvorničkom liječniku, pregledao me je i rekao da mu se javim ako budem imao bilo kakvih teškoća.
Kad sam u subotu došao u Zagreb pa se u kupaoni skinuo i pogledao u ogledalo, vidio sam puno modrica po tijelu. Od tad sam putovao vlakom.
Tito na proslavi
Izgradnja nove rafinerije je nakon nekoliko produljenja rokova konačno dovršena i 04. prosinca 1968. je obavljeno svečano puštanje u rad. U gradu je vladalo veliko uzbuđenje jer je došao je i Tito s Jovankom. Nikola i Emica su bili domaćini. Protokol je bio vrlo strog. U Titovoj blizini je bila uglavnom politička ekipa, a mi ostali smo se nekako snalazili. U velikoj kabini s instrumentacijom su smjela ostati samo dva operatera, pa smo šef montaže Božo Vučičević i ja ušli iza ploče i kroz male otvore na ploči s instrumentima s par metara udaljenosti gledali prolazak gostiju.
Nitko od nas tehničara nije pozvan ni na svečani ručak, niti je za nas bio priređen nekakav drugi, pa smo se privatno sastali u restoranu hotela u Slavonskom Brodu. Zlatne spomen medalje su opet dobili neki drugi. Božo i ja smo dobili srebrene.
Operirana je moja sestra Ljilja
24. prosinca je sestra Ljilja operirana od raka dojke.
Posao nadzornog organa je bio dovršen ali sam i dalje povremeno odlazio u Bosanski Brod u vezi Jožinih planova uvođenja kompjutorskog praćenja tehnoloških procesa. To se preko Fonda za naučni rad proširivalo i na papirnu industriju, pa sam u vezi toga krajem siječnja boravio u Maglaju i Banja Luci. Sekardi za to nije bio zainteresiran, a budući mi nije osigurao neki drugi posao rekao mi je da organizacijski prelazim u odjel Sistemskog inženjerstva kod Jože Lončarića.
Zlobni rafinerijski inženjer
Od trojice mladih rafinerijinih inženjera koji su skupa sa mnom od početka pratili montažu i stjecali praksu, dvojica su bili izvrsni i kao ljudi, dok je jedan bio izrazito podao. On je želio postati šef pa je napisao pismo tehničkom direktoru u kojemu tvrdi da rafineriji ne trebaju Lončarićeve usluge i mene optužuje da namještam Industroprojektu posao koji bi mogao obaviti sarajevski Energoinvest. To sam lako riješio i skupa s Jožom kod komercijalno direktora Đurđevića dogovorio produženje Ugovora. Završetkom posla u Brodu trebalo je razmisliti što dalje. Poslovi sistemskog inženjerstva kod Jože Lončarića nisu imali one dinamike na koju sam navikao, pa sam se s Bubnjem dogovorio da prijeđem u odjel koji je specijaliziran za celulozu i papir, koji je već intenzivno radio na tehnološkom projektiranju drvenjače u Fužinama.
Dovršen rukopis knjige
U međuvremenu sam dovršio pisanje rukopisa knjige “Mjerenje protoka fluida” i predao ga tehničkom direktoru Tehničke knjige, inženjeru Vistrički.
Premješten u Celprojekt
U odjelu Celprojekt, tada je osim tipkačice radilo samo četvero inženjera. Velikonju i Kovača sam poznavao još iz Maglaja, Rudolf Živković je došao iz Riječke tvornice papira, a Đina Mazalin iz nekog instituta i tipkačica. Svi smo zapravo bili iskusni stručnjaci u svojim poslovima i radna je atmosfera bila izvrsna. Od kad sam došao u Industroprojekt tad sam prvi puta dobio svoj radni stol. Uz projektiranje tvornice drvenjače u Fužinama intenzivno se radilo ne rekonstrukciji papir-stroja u Plaškom, tako da sam prvo otputovao u Plaški zbog uvida u potrebe zahvata na instrumentaciji.
Švedska
U cilju dogovora o nekim pojedinostima tehničkih rješenja postrojenja, ali i ukupne instrumentacije u devetom sam mjesecu s Velikonjom otputovao u Švedsku. Tamo smo ostali tjedan dana. Radili smo uporno, ujutro su dolazili po nas, a navečer nas vraćali, da bi oko osam sati ponovno došli po nas i odvezli nas negdje na večeru. Grad po danu praktični nisam ni vidio, a budući se dućani zatvaraju u 18 sati nisam mogao ništa ni kupiti da ponesem kući. Stoga sam zadnji dan boravka zamolio moga kolegu da do ručka dovršimo posao i da me onda odvezu u hotel, kako bih mogao malo obići grad i kupiti neke darove.
Hrvatsko proljeće
Početak sedamdesetih je bio obilježen snažnim buđenjem političkog života u Jugoslaviji, a pokretom nazvanim Hrvatsko proljeće posebno u Hrvatskoj.
Nakon okrutne vladavine u prvim godinama nakon rata i postupne liberalizacije ukupnog života posebno od početka šezdesetih, Tito se sve više bavio Pokretom nesvrstanih, pa je izgledalo da je vlast potpuno predao strukturama vlasti i politike, koji su se počeli ponašati sve neovisnije. U svim je republikama bilo nezadovoljstava s nekim aspektima uspostavljene prakse, pa su osokoljeni prividnom slobodom nastojali to ispraviti.
U Hrvatskoj je to prije svega bila borba za što veću ekonomsku neovisnost. Na čelu pokreta su bili Savka Dapčević Kučar i Pero Pirker. S govornica u CKSKH su se mogle čuti riječi koje su ranije bile nezamislive. To je pokrenulo lavinu buđenja dugo potisnute nacionalne svijesti. U tom su pogledu posebno bili aktivni studenti, na čelu s Draženom Budišom i još nekima. No ni drugi nisu htjeli zaostati, pa je kao izraz hrvatstva počelo masovno upisivanje u Maticu hrvatsku.
Tih sam dana zbog nečega otišao na fakultet kod prof. Muljevića. Čim smo se pozdravili upitao me je jesam li se upisao u Maticu. Rekao sam mu da nisam, jer to ne vodi ničemu, ali i da je opasno, budući je u Jugoslaviji nacionalizam na samom vrhu onoga što je zabranjeno. Stoga trebamo pustiti Savku da učini sve što može, a naglašene nacionalističke aktivnosti mogu sve pokvariti. Malo je šutio, a onda je nekako rezignirano progovorio.
“Možda je to normalno, jer vi ste Bosanac, a Bosanci nisu pravi Hrvati”.
To me ozbiljno naljutilo, pa sam mu odmah odgovorio:
“Slušajte profesore! Mi bosanski Hrvati smo se uvijek borili za svoje stavove. Često smo griješili, ali smo se po potrebi i tukli za ono što smo željeli postići, dok vi Zagorci u takvim okolnostima popijete dva-tri gemišta i onda plačete.”
Dok me je on zaprepašteno gledao, ja sam brzo uspostavio ravnotežu, i molio ga da mi oprosti, jer ga nisam želio vrijeđati.
“To je stvar mentaliteta” – rekao sam.
Kad je Tito opet pokazao tko je “gazda”, pa smijenio sve one koji su to vodili, a brojne osobe su završile u zatvorima, nakon par godina sam opet o tomu razgovarao s Muljevićem. Rekao mi je da sam imao pravo što se tiče Matice i mahanjem zastavama kada za to nije bilo došlo vrijeme.
Jedna mala vremenska digresija: Bilo je to u vrijeme pada Vukovara. Zbog nečega sam trebao otići u Ministarstvo znanosti, a kad sam stigao pred zgradu vidio sam Muljevića kako stoji pred Strossmayerovim spomenikom i nešto govori. Prišao samu s leđa i potapšao ga po ramenu, pa ga upitao što on to priča s tvorcem jugoslavenstva.
On se brzo okrenuo prema meni pa će ljutito:
“Kako bi ga rado digao u zrak s par kilograma dinamita!”
Uvijek se kulturno ponašao, bio je izrazito uglađen, fini gospodin – ali eto… Događa se.