piše: Žarko Delač
Kao mladi profesor na početku svog rada razmimoišao sam se jednom prigodom u mišljenju s iskusnom profesoricom vezano uz neku pedagoško – didaktičku raspravu. Pri tome je argument profesorice kako je njezina tvrdnja ispravna bila izjava: „ Pa ja tako radim cijeli svoj život!” Na to sam odgovorio da to nitko ne dvoji ali da nažalost cijeli život radi krivo.
Time želim naglasiti kako je uvijek poželjno probleme sagledati neutralno ili drugačije rečeno, zatražiti mišljenje nekoga tko nije izravno uključen u neki proces.
Ovaj uvod je smatram potreban kako bi jasnije sagledali situaciju vezanu uz besmislene primjedbe i povike pojedinih umjetnika kako u vijećima kulturnih ustanova trebaju biti samo kulturnjaci. Osobito se to odnosi na njihove primjedbe da je u kazališnim vijećima mjesto samo za kazalištarce.
Ovaj pogrešan paralogizam, nadam se kako nije riječ o sofizmu, možemo srušiti i činjenicom kako umjetnost nije sama sebi svrha već je prvenstveno namijenjena gledateljima pa je u tom smislu dobrodošlo i mišljenje članova vijeća koji i njih predstavljaju. Pri tome se može i s aspekta korisnika umjetničkih izvedbi raspravljati o njezinoj kvaliteti. Osobito kada je očigledno da u posljednje vrijeme mnogi kvaziumjetnici usljed pomanjkanja talenta, na sebe skreću pozornost raznoraznim performansima, stilskim eskapadama, „slučajno“ objavljenim golišavim fotografijama, filmićima i slično! Ovakvi, kako si vole tepati, “konceptualni umjetnici”, ne prežu od rušenja etičkih, moralnih ili estetskih granica za koje kažu da su subjektivne i nametnute od čovjeka.
Stoga uzimajući u obzir sve ove argumente, nije teško odgovoriti na pitanje trebaju li samo umjetnici voditi kazališta, galerije ili muzeje?
Naravno, kako je u svemu tome prisutan i egoizam struke i subjektivnost što se najočitije može vidjeti na primjeru aktualne školske reforme u kojoj informatičari guraju informatiku, matematičari matematiku ili filozofi filozofiju.
Stoga se može zaključiti kako je pozitivno i poželjno da u kazališnim vijećima participiraju i obični građani kako bi imali koliko toliko uravnotežen i objektivan nadzor kulturnih institucija. I na kraju treba naglasiti kako funkcija vijeća u kulturi nije samo umjetničko vodstvo i utjecaj na repertoar ili izložbe za što uostalom sve kulturne ustanove imaju zaposlene stručnjake već i nadzor financija, marketinških poteza ili kadrovskih poteza. Tako će se teže moći umjetničkim slobodama opravdavati i unutar uskog kruga istomišljenika i umjetničkih klanova zataškavati, vrlo visoki iznosi troškova reprezentacije, vožnje službenim vozilima ili plaćanja službenim karticama.