KOZMOPOLITIZAM NA ISTOČNOJ OBALI JADRANA

Kolokvij o etničkom i religioznom identitetu grada Rijeke/Fiume

tekst: Ivica Košak
Mainz, utorak, 23. siječnja 2018./ Dr. Angela Ilić (Uni München) je predstavila grad Rijeku/Fiume kao odredište dodira kultura u zadnjoj trećini 19. stoljeća. Bio je to kolokvij Zavoda za Istočnoeuropsku povijest na kojemu se redovno raspravljaju tekuća pitanja istočnoeuropskih studija.

Rijeka (talijanski i mađarski: Fiume, njemački: Sankt Veit am Flaum, slovenski: Reka, čakavski: Rika, Reka) najveća je hrvatska luka, treći po veličini grad u Hrvatskoj.

Poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine, mađarska je vlada idealnog zemljopisnog položaja i dubine mora u Kvarnerskom zaljevu razvila Rijeku u jednu od najvećih europskih luka i moćno industrijsko središte.

Rijeka postaje prema nagodbi corpus separatum, tj. izdvojeno tijelo s guvernerom iz mađarskog plemićkog staleža. Rijeka je 1870. godine u potpunosti pripojena Mađarskoj. Mađarska ubrzano razvija Rijeku u svoj najveći pomorsko-lučki centar, te se razvija određeno suparništvo između dvije najveće luke u Austrugarskoj monarhiji, Rijeke pod mađarskom i Trsta koji je bio pod austrijskom upravom.

Osim luke, 19. stoljeće doba je velike gradnje u gradu: izgrađena je Tvornica papira – Hartera (1821.), osnovana je Narodna čitaonica (1850.), u rad je puštena prva plinara (1852.), na Mlaci je utemeljena rafinerija nafte (1882.), a iste godine Rijeka dobiva modernu kanalizaciju. Razvitak luke, širenje međunarodne trgovine i spajanje grada željezničkom prugom s Pivkom i Karlovcem (1873.) doprinio je brzom porastu broja stanovnika s 21.000 (1880.) na 50.000 (1910.). Godine 1885. izgrađena je nova zgrada riječkog općinskog kazališta.

Ovaj porast stanovništava rezultirao je na jednoj strani promjenom strukture i na drugoj strani doprinio  raznolikosti tipičnoj za kozmopolitizam lučkog središta. Stanovništvo grada, prema statikama iz 1880. i 1890. godine  nema jedinstvenu kulturu, ali obilježeno je zajedničkim interesom – gospodarskim razvojem grada. Višejezičnost gradskog stanovništva je održano usprkos uvođenju mađarskog kao školskog i službenog jezika.

U Rijeci je dominantan  fijumanski idiom koji poput tršćanskog pripada skupini kolonijalnih mletačkih idioma.  Taj govor koji se održao i do danas govori ne samo o posebnosti identiteta Riječana nego i objašnjava multikulturalnost  grada. Posebnosti ipak postoje, kako je naglasila docentica Ilić, građanska društva se osnivaju po nacionalnom, patronskom ključu. Njega vlastite kulture izražena je u pjevačkim zborovima ali i kazališnoj kulturi.

Povijest Gradske knjižnice Rijeka započinje davne 1849. godine, osnivanjem Narodne čitaonice riječke. Narodna čitaonica bila je mjesto na kojem su se njegovala kulturna događanja, a bila je poznata i po zabavama i plesovima. U svojim najranijim početcima imala je različita sjedišta, no već 1890. godine seli se na svoju najpoznatiju lokaciju – u zgradu na Korzu u čijem se prizemlju i danas nalazi. Kako je u Rijeci bio na snazi znatno liberalniji zakon o tisku, Supilo je uspio registrirati Novi list – prve hrvatske dnevne novine.

Predavanje dr. Ilić otkriva neposredno i zašto je Supilo napustio Dalmaciju te nastavio djelovati u Rijeci? Odgovor se krije kako u vrlo povoljnoj financijskoj ponudi hrvatskih domoljuba, tako i u broju stanovnika te ekonomskoj snazi grada. Naime, Split je imao tek 18.000 stanovnika, a Zadar i Dubrovnik još manje. U tom razdoblju Rijeka je, sa Sušakom, imala 65.000, a Zagreb 75.000 stanovnika.

Tolerantnost i liberalni propisi odražavaju se ne samo u multietničkom, višejezičnom nego i religioznom sastavu stanovništava. Iako se gradsko stanovništvo proteženo izjašnjava kao rimokatoličko, u gradu djeluje grčkokatolička i pravoslavna, evangelička i židovska vjerska zajednica. Unatoč brojnom prilivu aškenazi – istočnoeuropskih židovskih doseljenika u gradu ne postoji geto.

Ovo predavanje Angele Ilić na Sveučilištu u Mainzu može poslužiti kao objašnjenje zašto Rijeka i njezina regija ne proklamiraju tolerantnost i suživot, one ih žive. I danas Primorsko-goranska županija pomaže čak 35 kulturno-zavičajnih manjinskih udruga tako da baš svatko tko želi sačuvati svoj izvorni identitet, to može učiniti bez ikakvih problema.

…

Dr. Angela Ilić je zamjenica ravnatelja Instituta za njemačku kulturu i povijest jugoistočne Europe u LMU Munichenu (IKGS). Područja njenog istraživanja su: Povijest jugoistočne Europe u 19. i 20. stoljeću; Nacionalni i vjerodostojni identitet; Manjine u srednjoj i jugoistočnoj Europi; Religija i društvo u postsocijalističkim tranzicijskim zemljama; Ekumenizam i međureligijski dijalog. Pored članstva u znanstvenim udrugama Südosteuropa-Gesellschaft i Association for Slavic, East European and Eurasian Studies, dr. Ilić je članica Hrvatske kulturne zajednice u Wiesbadenu.