Očekivanja u smjeru budućnosti / II dio knjige
piše: Filip Ćorlukić ... Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Odlazak u Beograd
Došao je i dan polaska. Predvečer sam se odjenuo što sam u onoj sirotinji bolje mogao, stavio nešto stvari u mali koferić, preko ruke kožni kaput, šešir na glavu, pozdravio se sa svima i krenuo uz željezničku prugu prema petnaestak minuta u udaljenoj maloj željezničkoj postaji Kamen.
Čim je vlak krenuo ušao je milicajac tražeći isprave. Ušao sam u maloj seoskoj željezničkoj postoji, pa sam mu ovako odjeven izgledao nekako sumnjivo. Posebno je zagledao moj šešir. Srećom imao je uski obod, jer su široki bili zabranjeni, a milicajci su ponekad tim “kapitalističkim” šeširima na licu mjesta nožem suživali obod. Bila je zabranjena i dugačka kosa, a i nju su znali podsijecati. Kad sam mu rekao da idem na fakultet, zavidno me je pogledao, salutirao i otišao. U Derventi mi se pridružio Tomo Kordić, koji je dobio matematiku na beogradskom PMF-u.
U Zemun smo stigli u ranim prijepodnevnim satima i lako smo pronašli Antinu kuću u Bežanijskoj ulici br. 7. Bila je to velika prizemnica, od koje je prema susjednoj kući bio zid i na njemu ulazna vrata, kroz koja se ulazilo u prostrano dvorište u dno kojeg je bila još jedna manja kuća, koja je nekada služila za služinčad, a desno je bio zid susjedne kuće. Primili su nas zaista otvorena srca. Njegova supruga, se posebno trudila oko nas. Ante je bio tužan. Kaže da se osjeća kao vuk samotnjak. Što se tiče sobe za nas obojicu, rekao da tu neće biti problema, a dok se to riješi da možemo biti kod njih, a ako bude potrebno da možemo i ostati. A obzirom da smo upisali vrlo teške studije, preporučio nam je da pokušamo dobiti neki od studentskih domova. Nema ih dovoljno, a buduću da dolazimo iz Bosne, možda i uspijemo. Poslije podne smo upoznali i njihova sina Mirka, koji je bio nešto mlađi od mene, i kćer Maricu, koja je upravo bila upisala drugu godinu medicine.
Dolazak na fakultet i opasan susret
To smo i prenoćili, a sutradan ujutro smo autobusom krenuli u Beograd, pa tramvajem prema Kalemegdanu, a zatim pješice do zgrade Prirodnomatematičkog fakulteta. Zgrada je izgledala novo i uredno. Rekli su nam da se upis na fakultet, kao i dodjela studentskih domova obavlja u prostorijama SSO (Savez studentske omladine) koje se nalaze na gornjem katu. Tomo se negdje izgubio, a kad sam krenuo uz stepenice ugledao sam kako jedna djevojka upravo silazi i čim sam je ugledao u glavi mi je zabrujao alarm opasnosti.
Bila je to Mila Kljuić, ona tuzlanska Srpkinjica koja mi se u šestom razredu gimnazije neobično sviđala, ali joj brat nije dozvolio da se družimo. Ispod njezina sam prozora prošao kad sam se u ustaškoj koloni, s ustaškom kapom na glavi i puškom u ruci povlačio iz Tuzle. Ne znam je li me vidjela. Ona je ipak znala tko sam bio, a budući da me iskustvo već osposobilo za brzo reagiranje, glasno i veselo sam je pozdravio i rekao da mi je drago što je vidim. Ona mi je odzdravila i nekako oštro upitala: “A šta ti Filipe radiš ovdje?”.
Gledala me je nekakvim ledenim pogledom, kakav su samo skojevke i partijke znale imati, pa mi se spontano nametnuo obrambenonapadački odgovor. Veselog izraza lica rekao sam joj da me je Ministarstvo prosvjete BiH uputilo na studij fizike i dalo najveću stipendiju. Lice joj je odmah omekšalo. Od kad smo se zadnji put vidjeli mnogi su mijenjali zastave, pa je vjerojatno pomislila da sam i ja među njima. Rekla je da joj je drago, pozdravila i otišla. Više je nikada nisam sreo, pa vjerojatno nije bila student tog fakulteta, nego je nekakvim partijskim poslom bila u SSO-u.
Upisa i dobio studentski dom
Prostorija za upisivanje bila je prilično velika. Upis je obavljao jedan sredovječni muškarac, a mi koji smo željeli dobiti mjesto u nekom od studentskih domova, dobili smo formulare koje smo trebali popuniti i skupa s potvrdom o upisu predati starijem studentu drugu Barlovu, koji je sjedio za drugim stolom. S njim je za stolom sjedio još jedan stariji student, pa su skupa pregledali naše formulare i prozivali onog kojeg su odabrali. Dok sam čekao odjednom sam čuo Barlova kako glasno govori: ovaj je iz druge republike pa ima prednost – i onda prozvao mene. Moja su strahovanja trenutno nestala i radosno sam mu prišao. Kolega, dobili ste dom “Milovan Đilas” u Zagrebačkoj ulici – rekao mi je. Objasnio mi je gdje se to nalazi i poželio uspješno studiranje. Brzo sam otišao tamo, prijavio se i dobio sobu sa pet kreveta. U jednom sam uredu u domu predao “tačkice” (bon za snabdijevanje) i u 12 sati otišao na ručak. Sve je trajalo manje od dva sata.
Sustanari
Poslije ručka smo se okupili u sobi. Dvojica od moji sobnih kolega su upisali studij prava, jedan medicinu, jedan geologiju, a jedan srpsku književnost – a govorio je tipičnim torlačkim govorom (bez padeža). Taj mi je bio najzanimljiviji. Došao je iz Vranja, bio je odjeven u poluseljačku odjeću: smeđe srbijanske čakšire (hlaće) i opanke na nogama. Jedini od nas on nije imao stipendiju. Inače se najbolje sjećam studenta geologije Marka Ivanovića, kosovskog Crnogorca iz Podujeva. Poslije podne sam otišao u Zemun da Anti kažem kako je sve dobro ispalo, zahvalio se na svemu i vratio se u Beograd.
Početak nastave
Već sutradan je počimala nastava. Uz put sam u izlogu knjižare ugledao knjigu profesora Bilimovića: pod naslvom: “Matematika za fizičare, hemičare i biologe”. Odmah sam je kupio. Bila je deblja barem pet puta od bilo kojeg gimnazijskog udžbenika matematike, pa sam se pitao kako ću to svladati za samo dva semestra.
Prvi sat nastave smo imali anorgansku kemiju, koju je predavao stari profesor Lozanić. Taj smo predmet slušali skupa s kemičarima, fizikokemičarima i biolozima a traje samo jedan semestar. Skupa smo četiri semestra slušali i fizikalnu kemiju, zapravo atomistiku, koju je predavao Pavle Savić. Mene je najviše zanimala Matematika I, koju je predavao profesor Bilimović. Već na prvom satu matematike potpuno je nestalo mojih strahova. Bilomović je bio izvanredno dobar pedagog. Ruski emigrant, govorio je s naglašeno mekanom intonacijom, povremeno uvodeći pravo pjesničko ozračje. Sa zadovoljstvom sam shvatio da sve razumijem što govori, a možda mi je pomoglo i to, što nam je Halil pred kraj školske godine izvan predviđenog programa predavao i uvod u integralni račun. To sam tada potpuno razumio, pa mi je možda i zato na rastanku rekao da vjeruje kako ću uspjeti svladati i matematiku. Predavanja su bila vrlo zanimljiva, a ja sam već po navici pažljivo pratio sve što se govori, ali trebalo i učiti.
No, u mojoj sobi je to bilo nemoguće. Svi su ili pričali, ili je svaki od njih nešto glasno učio. Pravnici svoje, uz povremena suprotstavljanja, onaj Vranjanac se mučio s književnošću, a medicinar je učio anatomiju glave i stalno je ponavljao latinske nazive – da ih nekako zapamti. i sad se sjećam da je najviše ponavljao da se hipofiza nalazi u udubljenju sela turcika. Oni su učili glasno “bubajući”, a da bih mogao shvatiti gradivo ja sam, morao razmišljati.
Učenje na fakultetu
Stoga sam ubrzo, osim za ručak, po cijeli dan boravio i učio na fakultetu. Dobro sam postupio. Na fakultetu se stalno nešto događalo, mnogi su pojedinačno i u grupama učili u nekoj od brojnih prostorija, ali su se i sastajali i razgovarali o bilo čemu. Počelo je i grupiranje po afinitetu, ili srodnosti problema. Na prvoj godini fizike bilo nas je 57, a oko polovine od tog broja bili su beograđani, dok su ostali bili uglavnom iz Srbije, a najviše iz Vojvodine. Osim mene, iz Bosne je bila još samo Banjalučanka Silvija., a po nacionalnost još jedan Hrvat, Đuro Krmpotić, koji je rođen i živio u Beogradu. Moj strah da ću s predznanjem znatno zaostajati za beogradskim, ali i ostalim studentima, ubrzo se raspršio. To se uočavalo naročito na vježbama u kemijskom i fizikalnom laboratoriju.
Nakon odlaska iz Tuzle, mi u gimnaziji gotovo da i nismo imali vježbe, ali ovdje sam bio svakako među najboljima. Dolazeći iz totalnog siromaštva kemijskih i fizikalnih laboratorija u derventskoj gimnaziji, bogatstvo opreme u ovim laboratorijima me je zaista impresioniralo. Osim mene vješti su bili naročito Đuro Krmpotić, Boško Ćirilov iz Sombora i Beograđanin Bošan Đorđe, Židov. Dok smo se mi ostali više družili, Bošan je bio usamljen. Partija je u to vrijeme bila polujavna, ali smo nekako svi znali da je on član. Uskoro se saznalo da je svojevoljno istupio iz Partije, što je tada bilo vrlo opasno. No, njemu se nije ništa dogodilo i to mu je na svojevrstan način podiglo ugled…
63.- Politička nastava, opasni zalet, susret s Verom Šimić.
Bilo je i političke nastave, zajedno za sve studente PMF-a. Među organizatorima se isticao Bogdan Maglić iz Sombora. Na jednom takvom skupu, nakon što je održao kratko predavanje o Marksizmu-lenjinizmu, predavač nam je počeo postavljati pitanja. Zanimljivo je koliko je o toj temi bilo veliko neznanje studenata. U vrijeme rata u NDH su objavljivane “Male socijalne knjižice” u kojima je to jednostavno i vrlo objektivno prikazivano, tako da sam znao odgovoriti na skoro sva pitanja. Ostalo mi je u sjećanju pitanje o tomu što je to NEP. Nitko osim mene nije digao ruku, pa sam opet ja odgovarao. Rekao sam uz ostalo da je to nova ekonomska politika u SSSR-u, koju je Lenjin proglasio 1922. g. Predavač me je pohvalio i nešto se došaptavao s onima koji su bili uz njega. Vjerojatno je obzorom na moje znanje pitao o mome partijskom statusu.
Opasan pokušaj. Kad sam već kod politike, spomenut ću nešto opasno u što sam se upustio. Jednog dana su nas izvijestili da će se navečer u velikoj dvorani održati važan sastanak. Dvorana je bila puna, a predsjedavajući drug Barlov je rekao da se moramo odlučiti o izbacivanju jednog studenta s fakulteta. Taj je student u zatvoru zato što je nagovarao jednu studenticu da pristupi nekoj organizaciji. Govorio je vrlo oštro, zahtijevajući od nas da podržimo izbacivanje tog studenta i iz Saveza studentske omladine: zauvijek, kao i s fakulteta: zauvijek. Poslije njega su se javljali oni unaprijed odabrani, koji su još oštrije nastupali, govoreći o zločinu protiv ugleda fakulteta i studentske omladine, ali nitko nije govorio za što je taj student optužen.
To je trajalo prilično dugo i ja sam u jednom trenutku spontano ustao, pitajući što je taj student učinio i zašto je optužen. Rekao sam da je on za nešto optužen, ali da još nije osuđen, pa nema razloga da unaprijed uništimo karijeru jednog čovjeka. Ako ga sud osudi, onda ćemo ga i mi osuditi, a ako ga ne osudi to znači da nije kriv, pa što će onda biti s našom osudom. Dok sam govorio kolega iza mene me je povlačio za odjeću da sjednem.
Naivno vjerovanje u logiku. U dvorani je nastao tajac. Još nakon onog političkog sastanka meni je ugled među partijcima bio silno porastao, a bio sam i vrijedan u svakom pogledu. Barlov me je gledao zaprepašteno, a onda mi se oštro obratio: – Druže Fićo, razočarao si me! Pa ti tvrdiš da mi zatvaramo nevine ljude i time reakciji daješ nož u ruke.
– Druže Barlov nikome ja ne dajem nikakav nož. Ja samo tvrdim da optuženi ne mora biti i osuđen i predlažem da čekamo osudu.
– Ali mi ne zatvaramo nevine – povikao je nestrpljivo.
– Druže Barlov, postoje slučajevi da je netko bio osuđen i na smrt, pa se poslije pokazalo da je bio nevin. Nemojmo unaprijed uništi čovjeka.
– Ali mi nismo kapitalistička zemlja gde se tako sudi – uzvratio je ljutito.
Prekid sasatanka i prijetnja meni. Dosta drugovi! Prekidam ovaj sastanak, a sutra ćemo tebe Fićo staviti na dnevni red. Tek kad smo izašli iz zgrade, mene je uhvatila panika: kog vraga sam se petljao, kad tomu jadniku sigurno ne mogu pomoći; a uopće nemam pojma o komu se to radi. Do doma sam bauljao kao mjesečar i cijelu noć nisam uspio zaspati. Ujutro sam ustao i sa strahom krenuo prema fakultetu. U menzi nismo imali doručka, pa sam uvijek putem u mljekari uz jogurt pojeo i po dvije pogačice.
Spas Rankovićevim autoritetom. No, tada nisam osjećao glad, nego sam kupio novine Borbu, a kad sam na prvoj stranici ugledao krupan naslov o broju NEVINO OPTUŽENIH informbiroovaca – poželio sam skakati i vikati do oduševljenja. Bio je to izvještaj Aleksandra Rankovića na petom kongresu KPJ. U naslovima je navedeno koliko je nevino optuženih zbog Informbiroa u svakoj od republika. Sjajno! Kao da sam se u tom trenutku preporodio, a strah od očekivane nesreće naglo je pretvorena u veliku pobjedu. Preklopio sam novine i držeći ih rukom tako da se vide naslovi, veselo krenuo na fakultet.
Kakva nagla promjena! Oni koji su mi uvečer prijetili, gledali su me zavidno, ali i sa strahom. Bili su uvjereni da sam kao izrazito povlašteni član KP unaprijed znao za Rankovićev Ekspoze, a ti povlašteni članovi se nisu morali povezivati s partijskom ćelijom svoga fakulteta. Tom njihovom mišljenju treba dodati i da sam nosio kožni kaput, a premda je bio različit od dugačkih smeđih kožnih kaputa kakve su nosili udbaši i neki partijski funkcioneri – kožni kaput je kožni kaput. I dalje je bilo opasno da netko bude optužen zbog informbiroa, a kad me je neka grupa studenata ugledala da ulazim u aulu fakulteta, brzo su se razilazili.