FREMANTLE / AUSTRALIJA
tekst i foto: Marica Žanetić Malenica
U pertskom riječnom pristaništu ulazim u brod „James Stirling“ (nazvanom po britanskom kapetanu, osnivaču Pertha) i sjedam na natkrivenu krmu kako bi bolje vidjela vizure glavnoga grada Zapadne Australije, iz kojega isplovljavamo.
Stavljam slušalice pokušavajući, uz zvuk motora, šum valova i razgovor drugih putnika, uhvatiti i pokoju kapetanovu riječ. Na obalama s obje strane velebne vile onih što pjevuše: „Ide mi, u životu ide mi…“
Čujem kapetana kako je jedna od njih prodana za 57 milijuna dolara, i to ona Alana Bonda, najpoznatijeg australskoga sportaša i ujedno najvećega privrednog kriminalca Australije.
Vožnja rijekom Swan (nazvanoj po crnim labudovima koji žive na njezinim obalama) do ušća u Indijski ocean traje manje od dva sata. A dovodi nas do Fremantlea, satelitskog grada Pertha i najveće luke Zapadne Australije. Freo, kako ga u slengu nazivaju, „Lonely Planet“ je stavio na popis 10 svjetskih gradova „koje obvezno treba posjetiti“.
Nazvan je po Charlesu Fremantleu, engleskom mornaričkom časniku koji je 1829. tu postavio logor s prvim kolonistima. Gradom je proglašen 100 godina poslije. Ima ugodnu mediteransku klimu u kojoj uživa njegovih 30-ak tisuća stanovnika te brojni turisti.
Prvo sam bacila pogled na grad s kotača koje se vrijedno vrti i stane kada dođe na gornju razinu i tako omogućuje panoramski pogled na luku i dobar dio grada. Kada mi je kotač, nakon nekoliko polaganih obrtaja, uskratio gostoprimstvo, krećem u šetnju priobalnim dijelom.
U ribarskoj luci dočekuje me spomenik ribaru i kratka povijest ribarstva ispisana na konstrukciji podignutoj 2004. u znak zahvalnosti ribarima, odnosno brojnim doseljeničkim obiteljima koje su se profesionalno bavile ribarstvom te tijekom nekoliko desetljeća razvile jaku industriju ulova i prerade ribe.
Na metalnim pločama uklesana su imena ribara uzeta iz registra dozvola prije 1947. Tražim one s našim prezimenima, i nalazim ih. Uostalom, i piše da ih je najviše bilo iz Hrvatske (Jugoslavije), Njemačke, Italije, Grčke, Španjolske, Portugala…
U nastavku šetnje susrećem se s njim, odnosno njegovom statuom. Bon Scott (1946.-1980.), poznati rock pjevač i glazbenik (britanski glazbeni časopis „Classic Rock“ proglasio ga je 2004. „najvećim rokenrol frontmanom svih vremena), kao dijete je s obitelji doselio u Australiju, a tu je, nakon kratkog i burnog života natopljenog alkoholom, konačno našao i svoj vječni mir.
Najpoznatiji je po nastupima u AC/DC, australskom hard rock sastavu iz Sydneya, s kojim je snimio 8 albuma. Sa mnom je snimio tek 2 fotke! To da vode brigu o svojoj povijesnoj baštini svjedoče dobro uščuvane i obnovljene starice iz 19. i s početka 20. stoljeća, u kojima su danas uglavnom hoteli.
Najslikovitiji i najživlji dio je tzv. Cappuccino Strip, svjetski poznat isječak glavne ulice načičkan brojnim kafićima i restoranima.
Iako je prošlo vrijeme od doručka, slogan poznatog Milk Bar-a „Dôme“ koji glasi „Try something special“ ne ostavlja me ravnodušnom. Ulazim u lijepo uređenu kavanu i naručujem French Toast (pohani kruh na podlozi od javorova sirupa odozgo ukrašen komadima svježih jagoda) i za 12 i pol dolara fino utažujem i glad i znatiželju mojih nepca.
Nastavljam glavnom ulicom i stižem do grčkog dućana „Kakulas sister“, gdje se sve što može prodaje u rinfuzi. Pogled na „Podravka“ juhu s pijetlom na vrećici i na tegle s pekmezom od šljiva mami mi osmijeh na lice. Razveselio me taj dašak Hrvatske na policama tamo nekog malog grčkog dućana u gradiću Freo-u u dalekoj Australiji.
Posljednje što sam planirala ovdje vidjeti bio je zatvor, nekada najveći u Australiji, korišten tijekom 140 godina (od 1855. do 1991.).
Cijeli kompleks zgrada uvršten je u svjetsku baštinu. Otkada nije tamnica, otvorio je vrata znatiželjnicima, svjedočeći brojnim otužnim životnim ispovijestima.
Tura s vodičem traje više od sat i pol i obilaze se sva ključna mjesta ovog neveselog i prisilnog obitavališta onih što bijahu s druge strane zakona po raznim osnovama – iz očaja, iz pohlepe, zbog svoje zločinačke prirode…
Ovdje su nekada kazne služili odvojeno muškarci, žene i djeca, sve dok 1970. nije sagrađen današnji Bandijup Womens Prison. Tijekom 96 godina (između 1888. i 1984.) obješena je samo jedna žena. Sudilo se i djeci od 8 godina, pa je poznat slučaj dječaka koji je ukrao 1 šiling (danas 1 dolar i 70 centi) i za to bio osuđen na tri dana zatvora i dva šibanja bičem (s devet traka) po 10 udaraca.
Kada im je čuvar otvorio vrata, zalili su ga vrelom vodom i potom izudarali i njega i kolege. U općem metežu zapalili su sve što su stigli. Vatrogasna kola su brzo došla, ali nisu mogla proći kroz ulaz sagrađen u doba konjskih zaprega kao jedinog prijevoznog sredstva. Tako se je vatra dugotrajno i teško gasila.
Zadnja smrtna kazna u Australiji je izvršena 2. veljače 1967., što je i ozakonjeno 1973. aktom o aboliciji osuđenika sa smrtnom presudom. Međutim, smrtne presude su se i dalje donosile. Posljednja takva izrečena je 1984. upravo u Zapadnoj Australiji, i to ženi – Brendi Hodge, osuđenoj za ubojstvo partnera policajca. Sukladno zakonu, zamijenjena je doživotnim zatvorom, pa je Brenda slobodnom građankom ponovno postala 1995. Status posljednje na smrt osuđene osobe u Australiji mudro je unovčila objavivši 2005. autobiografsku knjigu „Walk on“, u kojoj opisuje nevjerojatnu, a istinitu priču o svojem turbulentnome životu.
Sabor Commonwealtha je tek 11. ožujka 2010. donio amandman kojim se zabranjuje smrtna kazna u svim državama i teritorijama Australije.
I da, „Lonely Planet“, nikad ne griješi!