Iz naše arhive/ Objavljeno 27.01.2013.
piše: Jasna Lovrec
Karneval, poklade ili u Međimurju fašnik (fašnjek) razdoblje je rastjerivanja zime, zlih duhova te iščekivanja plodnosti i rodnosti vegetacije što je popraćeno različitim zanimljivim maskama.
Danas se u fašniku izgubilo vjerovanje u magijske moći, naglasak je na zabavi i društvenoj kritici, sudionici si daju oduška. Stare tradicijske maske još su uvijek prisutne uz sve više inovativnih novih maski. U povorci maski nekada je bila obavezna povorka svatova. Vjenčanje simbolizira i priziva plodnost i rodnost vegetacije.
Riječ fašnik dolazi od njemačkog glagola fasten, što znači postiti ili pak Fastnacht, odnosno noć posta ili noć prije posta. Nakon fašnika naime slijedi razdoblje korizmenog posta u kršćanskom kalendaru.
Muškarci su se šalili na svoj račun tvrdeći da je Fašnik muški imendan i svetac zaštitnik njihove oplođujuće moći. Ako je u selu bila djevojka ili mladić koji su se već odavno trebali oženiti, njima su na stup pred kuću postavljali proklijalu repu. Poznata je fašnička pjesma:
Tu za len, tu za len,
Za to masno zelje,
Dugi len, dugi len
Debela je repa.
Fašnik se je oženil,
Pepelnicu zaručil.
Pepelnica zaručnica,
Fašnik mladoženja
Ovo razdoblje koje traje tjedan dana i u prošlosti je bilo izrazito nabijeno za svaki dan točno određenim magijskim radnjama i ritualnim izbjegavanjima tj. tabuima nekih radnji kako bi se natprirodne sile udobrovoljile te da im se ne bi zamjerilo.
Srijeda prije fašnika naziva se vrteča sreda. Taj dan zabranjeno je presti, da zmije ne dođu u kuću. Nije se smijelo kuhati grah, niti išta okruglo. Četvrtak se naziva tusti i tada se kuha masno meso. Iza njega dolazi plantavi petak i čokljava subota kada se jelo nešto posnije.
Fašenjska nedelja dan je obilazaka maškara, uglavnom djece i mladeži, pa se fašenjska nedelja zove još i mali fašnik.
Fašenjski pondelek je dan gazdarica koje bi se sastajale i išle u gostionicu po kvas. Tada su za njih ravnopravnost i emancipacija barem jedan dan u godini bile neupitne.
Vjerovalo se da je tog dana zabranjeno šivati jer inače kokoši ne bi nosile jaja.
Sam fašnik ili fašenjski torek ispunjen je mnogim običajima i vjerovanjima. Njih su se ljudi u prošlosti strogo pridržavali vjerujući da će tako spriječiti nesreću i osigurati urod za sljedeću godinu.
U Međimurju je najpoznatiji fašnik onaj u Turčišću zbog živopisnih tradicijskih maski larfi ili lafri, lampi, čaplji, naphancima. Na listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara RH nalazi se umijeće izrade tradicijske maske pikača u gornjemeđimurskom selu Selnici. Pikači su teške maske od slame koje se mogu nositi najviše dva sata jer je ispod njih nesnošljivo vruće.
Izrađivali su se na selu kao najjeftinija verzija maske. Svako seosko domaćinstvo imalo je slamu pa ništa nije trebalo kupovati. Pri žetvi, u srpnju napravio se i sačuvao poseban kup slame za pikače. Kada je došlo fašničko razdoblje počela je izrada maske.
Slama se užetom namotavala na «dobrovoljca» koji je morao obući zaštitno odijelo kako ga slama ne bi pikala. Svaki dio tijela posebno se namotavao, neomotana je ostala samo glava na koju se stavljala slamnata pčelinja košnica. Iz toga je također vidljiva lokalna simbolika jer je Selnica imala mnogo pčelinjaka.
Vrijeme poklada oduvijek je bilo specifično razdoblje kada je dozvoljena zamjena uloga, kraljevi postaju prosjaci, muškarci žene, i obratno. Dozvoljena je pomoću maski promjena spola, godišta i društvenog statusa i na taj način oslobađanje od svakodnevnih uloga. Na fašenjski pondelek takva zamjena uloga bila je dozvoljena ženama.
Najpoznatija gostionica u Čakovcu u koju su žene iz obližnjih sela odlazile na fašenjski pondelek «po kvas», bila je gostionica «KACUN» nasuprot «SOCIJALNOG» (današnjeg HZZO-a) u vlasništvu kazivačičine svekrve.
Taj dan se skuhalo podosta gulaša, ispeklo domaćeg kruha i slanih cvirkača. Dogovorila se takozvana «živa glazba» za ples i zabavu ženskog roda. Gošće su počele pristizati već iza deset sati ujutro. Tog dana muškarci su inače svoju omiljenu krčmu zaobilazili u širokom luku.
Ako se ipak dogodilo da je pokoji muškarac zalutao «KACUNU» morao je platiti rundu pića svim ženama koje je tamo zatekao. A žene su si dale oduška. Plesale su i pjevale. Fini gulaš zalijevale su domaćim pitkim vinom.
Cika i veseli smijeh odzvanjao je do sitnih sati na tom poznatom čakovečkom mjestu. Događalo se ponekad da je bilo pretjerivanja i da je vino «preuzelo» po koju gošću, ali veći izgredi se ne pamte.
Muškarci su kao mački oko vruće kaše zavirivali izvana u krčmu i nisu vjerovali svojim očima da se žene mogu toliko opustiti i bez njih dobro zabavljati. A itekako su mogle. Barem taj jedan dan, taj fašenjski pondelek one su tri ugla u kući i svu odgovornost za obitelj prepustile svojim muževima i same otišle po kvas.
Kvas će im trebati sutra, na fašnički torek za pripremu slasnih krafni a koji su kao i sve druge sastojke za krafne naravno već prije nabavile «Ići po kvas» u prenesenom značenju obuhvaćalo je sve ono što se tog dana događalo kod «KACUNA». Taj običaj njegovao se sve do zatvaranja gostionice «KACUN» krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.
Poklade su također prilika u kojoj se ljudi kritički na šaljiv način odnose prema društvenoj i političkoj svakodnevnici, posebice u gradskim sredinama suđenjem i spaljivanjem lutke, koja nosi sve grijehe prošle godine te je i sama personificirana stara godina. Osiguravanje plodnosti ritualima (ples, pucanje) i doček novog vegetativnog ciklusa u gradskim a i danas seoskim sredinama zamijenila je društvena kritika.
Karneval možemo podijeliti u dva tipa. Prvi se odnosi na poklade u selu, koje su pogotovo u prošlosti bile neizbježne s grupom maskiranih muškaraca u sličnim kostimima zoomorfnih, životinjskih elemenata, kako bi izgledali što opasnije i plašili malu djecu te lovili mlade žene i muškarce.
Ovaj luperkalijski tip poklada sa zvončarima u životinjskim kožama povezuje se na području Mediterana s pastirima, a glavna svrha im je bila magijska, odnosno osiguravanje plodnosti. U građanskim sredinama, poklade danas i nekada više su imale veze s uspostavljanjem socijalnog reda. To je tzv. saturnalijski tip u kojem je naglašena društvena i politička kritika s prepoznatljivim suđenjem okrivljenoj lutki za sve joj prepisano zlo.
Iako nam se čini kako je razdoblje poklada razulareno doba, ono ima ipak određene propise i kontrolirano je što podsjeća na kazališnu predstavu. Glavna svrha oba tipa poklada pomirenje je dobra i zla.
O pokladama su pisali mnogi hrvatski etnolozi poput Ivana Lozice, Maje Povrzanović Frykman, Nevene Škrbić Alempijević. Olge Supek…