piše: Marija Juračić
„Opet vam, punice, nešto nije pravo“, primjećuje moj zet zabrinut da bi moje raspoloženje moglo utjecati na okus ručka, da bih ga mogla zapapriti ili presoliti, kao da je ručak politika koja uglavnom ima bljutav okus pa nije čudo što puk na omraženim društvenim mrežama obilato koristi te začine.
„Muči me smeće!“, udaram direktno, “i onih 5000 kn kazne, ako u pogrešnoj kanti osvane kora od naranče.“
„Što je tu sporno? “, hladno će zet, “nećete je tamo bacati pa neće biti kazne.“
„Neću baciti ja, ali će prolaznik, jalni susjed, neko dijete… Ima mnogo mogućnosti, a onda ćeš ti kao posjednik kante i jedini odgovorni za nju morati platiti kaznu koja premašuje vrijednost hrvatske plaće. Ima li tebi tu logike? Ja hoću da te kante na sebi imaju lokot ili nekakvu šifru koju će znati samo ukućani. Onda bi bilo sve ok i po zakonu!“
„Kanta za smeće sa šifrom? Punice, vi niste normalni! Pa gdje toga ima?“
„A gdje toga ima da te kora od naranče može koštati jedne dobre hrvatske plaće pa ako ne platiš, za čas dođeš pod ovrhu i u sljedećem koraku ostaješ bez kuće?“
Vidim da moj zet ne shvaća potencijalnu opasnost koju nam može donijeti kanta za smeće pa odlučujem uraditi ono što jedino u ovom trenutku mogu; prestajem kupovati naranče.