piše: Marija Juračić
Pita me unuk kako je to COVID ušao u naše bolnice i staračke domove. Iako djeluje nezainteresirano dok mi odrasli slušamo vijesti, vidim da pomno prati zbivanja pa je čak pokupio i taj eufemistički način izražavanja.
Kažem mu da COVID nije ušetao u sustav, da on nije ni atletičar ni skakavac i da ne skače s čovjeka na čovjeka. Prenosi se isključivo kapljičnim putem, ako se netko bolestan iskašlje prema tebi ili ako diraš predmet u koji se on iskašljao ili dodirom prenio svoje izlučevine.
Mali me gleda nepovjerljivo pa pita: “Znači da je neki pacijent kašljao prema doktoru pa ga zarazio? A kako su se zarazili oni starci kada nitko nije smio ići k njima u dom?“ Ne znam što mu odgovoriti. Bilo bi najbolje pitati te zaražene starce, tko je među njima prekršio pravila i preskočio plot zbog ugovorenog ljubavnog sastanka?
No čini se ipak da su COVID među njih unijeli zaposlenici. Zašto? Gdje su ga oni pokupili? Sjetih se onih zaraženih liječnika koji su virus unijeli u svoje radne sredine zatajivši da su bili na skijanju u Austriji. Čini se da su neke zdravstvene ustanove postale opasne za pacijente pa kažem unuku da prestane u sebe trpati slatkiše, jer ako ga zaboli zub, nema odlaska zubaru.
Onda se sjetih izjave jednog našeg perifernog političara koji je izjavio da se ne mogu zatvoriti objekti uslužnih djelatnosti da bi neki starac od 80 godina mjesec dana duže živio. Vidim da je u svom ograničenom vidokrugu ograničio pravo čovjeka na dužinu života. Ako misli da starce treba izložiti Covidu, zašto odmah ne uzme toljagu i sredi ih? Zašto ih izlagati bolesti i patnji? Jer u toj bolesti se i pati.
S prvom činjenicom da su neke zdravstvene ustanove opasna mjesta, ne želim zamarati mladi mozak mog unuka, a političara o kojem je riječ već odavno držim mjerilom za bezvezarije. Irelevantan je u našim životima, ali ima i on svojih pristalica pa je možda bojazan moga unuka opravdana.
Za razliku od COVIDA, ljudska glupost ipak može skakati s čovjeka na čovjeka.