piše: Viktorija Banić
Priznajte, jeste li ikada došli u napast da zavirite u nečiji mobitel ili mail? Osluškivali neki razgovor? Pročitali nešto za što ste unaprijed bili svjesni da nije bilo predviđeno za vaše oči? Ili brižljivo pamtili ono što ste preko treće osobe slučajno doznali o nekome koga poznajete? A onda to ispričali ili nekome u raspravi bijesno „bacili“ u lice, ne mareći za privatnost?
Dalmatinski je mentalitet oduvijek bio sve samo ne diskretan. Nikad tih. Kako kod Primoraca, još i više kod nas grlatih iz zaleđa. Nema tu zle namjere, ma da ti je „ćaća rođeni“! Kakva diskrecija? Spor se raspravlja bučno i na licu mjesta. Tako da osluškivanje nije potrebno, svi sve znaju. A nakon rasprave, kad se strasti stišaju, svatko i dalje nesmetano igra svoju životnu „rolu“, baš onakvu kakvu je sam izabrao, a ostali se „prave ludi“. Jer isto traže i za sebe.
Svaka sredina ima svoja nepisana društvena pravila prihvatljivosti određenog ponašanja i zadiranja u tuđe. Ima svoje, ponekad, vrlo rastezljive moralne okvire. Ovisno o prigodi i osobi.
Danas su i te fine granice javnog i privatnog, kao i široko područje toleriranog između tih dviju krajnosti, u nepovrat izbrisane. Dapače, gotovo se nemoguće izolirati, ne samo od vlastitog, već i od tuđih života. Proviruju i viču iz telefonskog razgovora gotovo svakog prolaznika. Nakon samo stotinjak metara hoda iza takve osobe, glava te zaboli od njegovih briga i dvojbi, koje ti bez pitanja sjednu na ramena i naguraju ti se u misli.
Mnogobrojni mediji plasiraju svakodnevno poluinformacije, bezobzirno vire u najprivatnije i po mogućnosti što uvrnutije zakutke nečijeg života, jer se jedino još takve priče mogu prodati. Sve je ostalo odavno postalo nezanimljivo.
Nadzorne kamere su na ulici, na radnom mjestu, u školama, trgovinama, bankama, bolnicama, na sportskim događajima, koncertima,u prijevozu, parkovima, posvuda… Pri tom nas kao u nekom, sada već zastarjelom, znanstveno-fantastičnom filmu, još i skeniraju, pretražuju, identificiraju… Nigdje niti traga onoj nekadašnjoj, barem prešutnoj, privatnosti.
Istovremeno, čini se da je osjećaj za vlasništvo, sama svijest da neka stvar i formalno pripada nekome i danas ostala jednaka, ako ne i čvršća nego ranije. Uvažavamo, iznad svega, upravo materijalno. Čemu ovi, upravo napisani, redovi o činjenicama koje su svima poznate? Kao uvod u nedavni, za mene zbunjujući, događaj…
Prošli tjedan sam poznanicima koji žive u drugom gradu posredstvom, također poznate, treće osobe, poslala na dar par sitnica. Priznajem, ja sam „dinosaur darivanja“. Nije mi dovoljno osobna samo prigodna papirnata vrećica, pa su predmeti bili i pojedinačno umotani u darovni papir.
Užitak je darivati drage ljude, zašto onda dozvoliti da se ono svede na puko zadovoljavanje forme? Dar mora baš toj osobi nešto i značiti, biti nešto što će ju stvarno obradovati, još i prije otvaranja. Biti više od banalnog materijalnog dobitka…
Uglavnom, prođe neko vrijeme, a izostane reakcija na jedan predmet iz te vrećice – ukrasnu kutiju sa slatkišima. Smatrala sam da će im biti baš simpatična, jer asocira na jedan zajednički događaj, tako da joj nisam mogla odoljeti. Ali dobro, pomislim, možda nisam bila u pravu, ne vidimo svi isto. Budući se skriveno uglavnom dozna slučajno, posredno, tako je i ova priča sama od sebe „isplivala“.
U nevezanom razgovoru s jednom od onih kojima je dar bio namijenjen, shvatim da ta kutija nikada nije niti došla do njih! Radnja se polako počela odmotavati… Sam događaj ipak za mene ne bi predstavljao više od običnog razočarenja u osobu kojoj je ukazano povjerenje, da ona sama nije dala novi, za mene još neshvatljiviji, kontekst ovoj zapetljanoj, banalno-bitnoj crtici o neisporučenom daru.
Nakon izravnog upita, za sudbinu kutije koja nikada nije stigla tamo kamo je bila poslana, osoba koja ju je trebala predati naznačila je kao potpuno uobičajenu stvar, da je sadržaj vrećica najprije kod sebe doma pregledala, a to ovdje znači – izvadila, odmotala i otvorila! Kako joj se, kako sama kaže, kutija jako svidjela, odlučila ju je zadržati za sebe(?), a slatkiše je samo onako odnijela, bez komentara.
Kao da nisam bila dovoljno zatečena i razočarana, dodala je i kako u tome ne vidi ništa loše i kako, eto, može kupiti drugu kutiju, ali da joj se ova baš sviđa i da ju namjerava zadržati! Moram priznati da mi je trebalo nekoliko trenutaka da se saberem i provjerim jesam li dobro razumjela upravo izrečeno! Nažalost jesam. Dok sam se trudila objasniti kako to nije uredu, pa pričala o povjerenju, o tome da je nešto namijenjeno nekome, s naglaskom na „nekome“, ni ne pozivajući se, u konačnici, na bazičnu pristojnost, jer mi je sve ovo bilo neshvatljivo i krajnje neprihvatljivo, moja je priča tonula sve dublje!
Kaže, eto, bila je radoznala (!), nastavljajući s time kako je „radoznalost ubila mačku“ ne pridajući, pri tome, samoj činjenici otuđenja, preveliki značaj! Više u kontekstu – ako se baš inzistira, kupit će drugu kutiju, eventualno vratiti tu…
Uzalud sam okušavala objasniti da je ova priča puno šira od konteksta jedne kutije koja je davno i u potpunosti izgubila svoje osnovno značenje i meni, nažalost, postala potpuno nevažna, banalna… Bojim se da ništa od toga nije shvatila.
Sasvim mi je svejedno kako će se nastaviti ili završiti, ova priča s kutijom. Za mene je završena. Prijatelji mi znaju reći kako u svojim pričama tvrdoglavo pronalazim pozitivno i tamo gdje ga je teško naći. Nasmijem se i kažem da mi nema pomoći. Tako je i s ovom pričom. Ne mogu reći da sam sretna zbog svega, ali ni tužna. Samo sam iznenađena, samo ne mogu razumjeti tuđe nerazumijevanje.
Osim toga, ako ovaj događaj bude dovoljno uvjerljiva pouka da osoba na koju se odnosi ova priča, više nikada na sličan način ne razočara nekoga drugoga, pa makar to bilo iz njenog sasvim krivog tumačenja cijele ove priče, bit će mi drago da se sve baš ovako dogodilo.
Sve se i događa s razlogom. Tako i ova priča, sigurna sam, ima smisla. Ponekad na malo neobičan način dolazimo do spoznaja, no učenje je takvo.
Osim toga, tko sam ja da sudim?
Ne, ja se samo čudim i prenosim još jednu životnu priču.