Anđelka Korčulanić
U osami s leđima na stijeni
nagost svoju nevješto krijem
u tamnoj borovoj sjeni.
Vidi more okom s plavom zjenom
da u meni Sunčevo je žezlo,
polako priđe pa se propne odjednom.
Ljube, ljube! ‒ glasno me zove,
miluje me i bestidno draži,
pokazuje neke igre mi nove.
K’o zelen pastuh na mene skače
i podatno tijelo u zagrljaj steže
rukama moćnim sve jače i jače.
Cjeliva, ugriza, preliva me pjenom
i nikad, nikad kao tada
tako duboko ne ćutim se ženom.
Krik galeba i moj stope se u jedno,
a more sneno pod noge mi legne,
ponovo mirno, tiho i čedno.