piše: Sandra Marelja Muić
Isplivao podatak da se bivšoj tvrtki Agrokorovog izvanrednog povjerenika isplaćuje 250.000,00 kuna mjesečno za savjetovanje savjetnika savjetima. U dotičnoj tvrtci zaposlena su ravno dva čovjeka i prosječna plaća im je oko četiri tisuće kuna. Kažu u medijima tako.
Predsjednica šokirana čak absolutno, predsjednik sabora šokiran, ministrica šokirana, predsjednik oporbe šokiran. Nitko o tome nije ništa znao.
Osim što je Vlada sama oformila Lex Agrokor, ovo ostalo nitko ništa nije znao. Možda da je bilo pitati zaštitara na Markovu trgu, možda je on znao šta o tome. Ili spremačicu dok je polirala kvake, možda je načula kroz zatvorena vrata pokoji detalj. Pomalo smo onako, kao u neznamkojem nastavku filma „Glup, gluplji“, ako bi nacija sada trebala opet ovčje staloženo (da oproste ovce) povjerovati u to.
Vidiš, oni su šokirani, dakle oni su dobri, oni to inače ne bi dopustili.
Isto kada nekome kažete da ste bolesni pa je šokiran onim trenutkom kada je shvatio da se i njemu to moglo desiti, a ne što ga je pogodilo jer se o vama radi. Tako i s ovim šokiranjem na državnoj razini koje se odvija u poznatom revijalnom stilu „šta ćemo sad kada je i ovo izišlo u javnost“.
Podatak da je u posljednjih šest godina iselilo 250.000 Hrvata je šokantan.
To što me ljudi zaustavljaju po gradu da im udijelim nekoliko kuna za kruh je šokantno.
Nedavno samoubojstvo bjelovarskog branitelja koji je legao na tračnice je šokantno.
Pokojni nesretnik je rekao u nedavnom tv-prilogu da nije ništa ukrao, nikoga prevario, a ni sudjelovao u privatizacijama, te se nema čega sramiti što je na ručku u pučkoj kuhinji, nego se vlast treba sramiti što ih je u tolikom broju dovela u pučke kuhinje. Iz istog razloga je medije napunio tek kad je legao pod vlak, dok su ovi koji su ukrali, prevarili i privatizirali u medijima odkad je nesretni Jozo i svi njegovi neznani suborci oslobodili hrvatsku državu. Vlast je šokirana pa po ovom pitanju nema šta reći, dok je prigodom smrti poznatog odvjetnika ipak garnitura vladajuća se pribrala od šoka i bila u mogućnosti javno kondolirati.
No, da je netko i htio poslati sućut i prikupiti koji bod kod budućih glasača, nije izgleda ni imao gdje. Pokojnik je bio sam, s dugogodišnjim radnim stažom u HŽ ali bez mirovine njihove, bez obitelji i ne zna se puno na kojoj adresi.
Imamo gomilu savjetnika, zaposlenika, udruga koji se bave braniteljima, imamo stalnu temu skrbi o braniteljima; gdje je ona u ovakvim slučajevima, u slučajevima kada je očigledno da se netko nije snašao, da ga treba poduprijeti, da mu treba pružiti ruku?! Ima li netko od tih tko bi izišao iz ureda i pokucao na takva vrata, povukao one kojima treba za rukav i samoinicijativno im olakšao život? Novaca za savjetnike svake vrste očigledno ima, kao što smo čuli neki dan.
Pojam „skrb“ u sebi sadrži brigu, savjesnost, pažnju. Čiji su onda branitelji poput Joze, ako nisu pod njihovom skrbi i čemu služe sve te fore o skrbi?
Novo proširenje zakona za branitelje koje donosi spuštanje dobi za mirovinu, priznavanje ptsp, statusa invalida, pozive za liječnički pregled, sve u prilog jačoj skrbi za branitelje ili u prilog povećanju korisnika svega toga. No, ostaje li skrb na papiru samo, i to onom koji ne treba isključivo za povoljnije kredite, povlastice, olakšice, stanove i sve ono što je nekolicina grubo iskoristila da baci sjenu na hrabrost i čestitost te grupacije ljudi?
Gomila komentara ispod članka o Jozi na portalima; jadan, labilan, pošten, neradnik, nesretan etc.
Šta je od tog svega Jozo bio kada je gazio po ratišt i da li je onda to nekome bilo bitno, teško ćemo sada saznati više.