HAJDUČKI GROBOVI

CRTICE IZ ŽIVOTA
piše: Nikola Šimić Tonin
1837. godina. Staklasto čisti zrak boje jorgovani.
Predio s rijekom, razbacanim kolibicama, kukuruzom ogrnutim poljima…
Hrvatine tu žive… Podnose se vuci i hajduci…
-A kakvi su to Hrvaćani?
-Bjež ne pitaj, tude veli …to su ljudi izvraćeni,
ne boje se turčina ni fratra, pod puškom povazdan rade rijetko će je i po noći iza pasa izvaditi… I kod ženska i kod muška, sukneno je sve… Hrvaćanin u sred ljeta, čakšire suknene nosi, bez gaća prteni, gunj sukneni bez košulje…
Ljudi su to promjenjivog i na zlo naginjućeg… Ta godina donese im samo sjeme, pa i na njega navali, din-dušmanin… Puk u ratu ozimi se, ni na kraj pameti mu nije bilo sređivati ljetinu… Zavladaše glad i oskudica. Ni po koju cijenu ne možeš nać zahire (hrane).
A cesar i jopet na rat zove.
Svak ima ustat na oružje: – I kadije, imami i spahije, tko god može sablju pasat. Ako li bi tko ostao, taj se ima objesiti na vrata svoje kuće…
Hoditi se ne preporuča, u ova mučna vremena, da ne posumnjaju Turci kakva izdajstva…
I opet ko na privid, živilo se… Svak se o svom poslu zabavljao: težaci o težakluku, trgovci o trgovinama… I nitko se u tuđe stvari ne meća… A hajduci?!
O njima su govorili uzani kaiši zemlje, gdje su se hrastovi sklanjali zakržljalim bukvama… Zgurena sela bježala su od glavna puta… Puževim korakom kretao se dan… Kameno groblje resilo bi do u krv zavađene strane puta, kao opomena, kameni zapis u krvi… Javni put, leglo je nereda, izdajničko mjesto… Gola hajdučija…
Hajducima, bisage jastuci, a kožuni i ogrtači, kojima se preko dana štitiše od kiše i studeni, noću pokrivka…
Kao dva noža isukana u nebo, kraj zabita planinskoga puta, nadgrobna dva kamena…
-Hajdučki grobovi! – uzvikuju zaptije (stražari) i od golog kamena u smrtnome strahu… Kakvu su sudbinu dočekali ovi ovdje poginuli?! Jesu li postali hajduci zbog nepodnošljive nepravde, ili su usud zapisa za sobom, u zemlji neukroćenoj, divljoj, gdje mrtve redovito sahranjuju u kraj puta…
O njihovoj pogibiji fočanski kapelan fra. Augustin Kovačević – Visotić ovako kazuje: – Hajduci Ivan Iveljić iz Otočana kod Doboja i Juro Šimić iz Busovače, mjesec dana su se u ova teška vremena, povlačili po selu, iz kuće u kuću… Nitko od seljaka u susjedstvu za njih nije smio znati da ne bi doznali Turci, pa bi onda svi bili izloženi nevoljama, kaznama i mučenjima. No bilo je gotovo sigurno da će se namjeriti hajduk na hajduka, i da će onda biti zatražena pomoć..
Spomenuti su hajduci, dva – tri puta navraćali, ne baš pouzdanome čovjeku u selu, Ivanu Mandiću, dok mu lukavo nisu oteli novac. Ovaj odmah ( Ivan Mandić) ode u Derventu i javi Turcima, i nakon tri dana dovede oružnike… Našli su ih u kući Šime Tolića, opkolili ih, i ozvali cijelo selo… A hajduci ?! Probudivši se oglasili su se i uzajamno sokolili…
Međutim, dok se iznutra branio, Turci su ubili rečenog Šimu… A Ivan – koga su opkolili Turci s napunjenim puškama, koje nisu upotrebljavali, i samo su ih uzaludno punili – izvukao je sablju i kuburu, počeo je udarati Turke i bježati… vidjevši to buljubaša (vodnik) Osman Tirić ni ne vadeći mač pozvao je pratioce i potrčao za Ivanom. Ranio ga je u vrat iz kubure… Tada se rupiše i drugi Turci i iz svojih kubura, zadaše mu nove rane, i tako ga ubiše…
Oba hajduka pokopana su 10. ožujka 1837. skupa u Pješčaru, pod Jurićevim brdom, blizu izvora što se zove Bičvina voda… Tu su ti hajduci najčešće boravili dok Turci za njih nisu saznali….